Prijevod na turski:

Allah je milostiv prema svim ljudima na svijetu. Stvara im i daje potrebne stvari. On ukazuje na put koji vodi vjecnoj sreci. Oni koji su se poveli za svojim strastima (nefs), lošim društvom, štetnim knjigama i beskorisnim stranim radio-programima, dakle, oni koji su zapali u nevjerstvo (kufr) i stranputicu (dalalet), ukoliko zatraze oprost Allah dz. š. ce ih uputiti na pravi put i spasit ce ih vjecne patnje. Tu blagodat On ne pruza oholima i silnicima. Njih ostavlja na putu kufra, kojem teze i kojeg su sami izabrali. Ako oni koji su, shodno svojim djelima, na Ahiretu trebali biti u Dzehennemu zatraze oprost od Allaha, On ce im oprostiti i uputiti ih u Dzennet. Samo je On taj koji stvara sve što dušu ima, daje zivot i odrzava sva stvorenja i štiti ih od straha i propasti. Zbog toga pisanje ove knjige zapocinjemo ocekujuci pomoc od Allaha i uticuci se Plemenitom Gospodaru.

Neka je hvala Uzvišenom Allahu. Salavat i selam Njegovom poslaniku Muhammedu, a.s. A Pejgamberovom cistom ehl’ i bejtu i njegovim pravednim i iskrenim ashabima upucujemo hair-dove.

Napisano je na hiljade vrijednih knjiga koje tumace islamsko vjerovanje, naredbe i zabrane, a vecina ih je prevedena na razne jezike i tako su prisutne skoro u svim zemljama. Nasuprot tome, kratkovidi i pojedinci iskvarenih misli kao i vjerske neznalice povo|eni za engleskim špijunima, uvijek su napadali korisne, produktivne i prosvijetljene zapovijedi islama i na taj nacin tezili su obezvrijediti islam, promijeniti ga, a muslimane prevariti.

Stoga se sa zahvalnošcu sjecamo islamskih ucenjaka koji su skoro svugdje u svijetu radili na širenju i ocuvanju ispravnog islamskog vjerovanja. Ima, doduše, i malobrojnih pojedinaca koji, ne procitavši ili ne razumjevši knjige ehlisunnetskih ucenjaka, izvlace pogrješne zakljucke iz Kur’ ana a. š. (azimu’ šan) i hadisi’ š-šerifa. Iako ponekad mozemo naici na usmena izlaganja ili pisana djela takvih ljudi, oni ne mogu naštetiti cvrstom imanu muslimana. Takva djela nemaju nikakvog efekta osim što pokazuju neznanje njihovih autora.

Muslimanom se moze nazvati onaj što za sebe tvrdi da pripada islamu i klanja namaz u dzematu. Ako se nakon toga kod te osobe uoci govor, pisani tekst ili odre|eni cin koji je u suprotnosti ucenju vjerovanja (imana) što ga prezentiraju ehlisunnetski ucenjaci, on automatski zapada u nevjerstvo (kufr) ili u stranputicu (dalalet). Ovakva pojava moze se prevazici samo putem teobe (pokajanja). U slucaju da takva osoba ustraje na necinenju teobe smatrat ce se krivovjernom, zalutalom, odnosno otpadnikom od vjere (murted) ili, pak, osobom prodanom engleskim kafirima. Od toga se ne moze spasiti cak i ako klanja namaz, obavi hadz, vrši sve ibadete i cini sva moguca dobra djela. Dakle, ne moze se biti muslimanom sve dok se ne odrekne svega što je uzrok kufru (nevjerstvu) i dok se ne ucini tevba. Svaki musliman treba u potpunosti spoznati uzroke kufra, cuvati se otpadništva od vjere, mora dobro prozrijeti sve nevjernike, lazove što sebe predstavljaju muslimanima i engleske špijune, i zaštititi se od njihovih zlih nakana, zuluma.

Naš poslanik, Muhammed sallallahu alejhi ve sellem (s.a.v.s.), u jednom od hadisa najavio je pojavljivanje današnje 72 muslimanske sekte, prouzrokovane pogrješnim i krivim tumacenjima kur’anskih ajeta i hadisa Muhammeda, (a.s.) Preuzevši ga od (Buharije) i (Muslima), knjige (Berîka) i (Hadîka) tretiraju taj hadis. Kada je rijec o navedenim sektama, veliki islamski ucenjak nas upozorava na veliki oprez kako ne bi zapali u zamke predvodnika i pristaša tih zalutalih sekti, zatim da se ne povedemo za njihovim knjigama, konferencijama itd. Pored ovih muslimanskih neznalica na obmanjivanju islamskih vjernika uporno rade i komunisti, masoni, kršcanski misionari, protagonisti engleskih interesa - vehabije i jevrejski cionisti. Raznim iskrivljenim spisima, filmovima, pozorišnim predstavama, radio-televizijskim programima i drugime teze ka nestajanju islama i imana, ulazuci u tu svrhu milione dolara. Ipak, islamski ucenjaci rahime-hum-mullahu teala (neka im se Uzvišeni Allah smiluje) su na sve ove spletke adekvatno reagirali, primjereno odgovorili i ukazali nam na Allahov put, put spasa i spokojstva.

Meœu tim knjigama izabrali smo (I’ tikadnamu), djelo islamskog alima Halida Bagdadija Osmanija. Ovu knjigu je rahmetli Kemâhli Feyzullah efendija preveo na turski i ona je 1312. hidzretske godine štampana u Kairu pod nazivom (Fevaidu’ l - fevaid). . Taj smo prijevod preradili i naslovili ga kao Herkese Lâz¦m Olan Iman (Svima potrebni iman) i 1966. godine objavili njegovo prvo izdanje. Sva naša dodatna objašnjenja u knjizi stavljena su u zagradama ([ ]) kako bi ih izdvojili od originalnog teksta. Isticemo beskrajnu zahvalnost Uzvišenom Gospodaru što nam je omogucio štampanje ove knjige, ciji se izvornik na perzijskom jeziku cuva u Biblioteci Istanbulskog univerziteta (u odjelu Ibnu’l Emin Mahmud Kemal-beg) pod imenom (I’tikadname) i brojem F. 2639.

Autor knjige (Durru’ l - muhtar) u poglavlju o braku nevjernika kaze da su vjencanoj zenskoj osobi, koja nastupom njezinog punoljetstva ne poznaje osnove islama, zaruke neispravne. /Dakle, postaje odmetnikom iz vjere./ Takvu osobu moramo poduciti Allahovim svojstvima (sifât), koje ona za nama mora ponavljati i izjaviti da vjeruje u njih. Objašnjavajuci ovo, Ibni Abidin kaze:

“U vrijeme svoga maloljetstva zensko dijete je musliman samim slijesenjem oca i majke. Kad postigne punoljetstvo ne moze više samo slijepo i formalno slijediti vjeru svojih roditelja, vec, ako ne upozna najbitnije principe islama, postaje otpadnikom od vjere, murtedom. Njezino muslimanstvo ne moze biti nastavljeno, pa makar i izgovarala šehadet (La ilahe illallah Muhammedun resulullah), sve dok ne nauci i povjeruje u šest imanskih šartova i u sve principe vjere neophodne za pristupanje u islam. Potrebno je, dakle, da nauci sadrzaj i povjeruje u istine svih šest imanskih šartova (Amentu billahi...) i da kaze kako prihvaca sve naredbe i zabrane Uzvišenog Allaha”.

Iz ovih Ibni Abidinovih rijeci moze se zakljuciti da odreseni nevjernik, izgovorivši šehadet i povjerovavši u tom trenutku u njegovo znacenje, postaje musliman. Ali, na tome se ne završava. Kao i svi ostali muslimani, kad god mu se ukaze prilika, on treba izgovarati imanske šarte (Amentu billahi, ve melaiketihi, ve kutubihi, ve rusulihi, vel jevmil-ahiri, ve bil-kaderi hajrihi ve šerrihi minallahi teala vel-ba’ su ba’ del-mevti hakkun, Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu), spoznati njihova znacenja kao i dobro nauciti sve što mu je neophodno iz šerijatskih znanosti. Zato, ukoliko i bilo koje muslimansko dijete sve to ne nauci i javno ne izjavi svoje vjerovanje, punoljetstvom postaje otpadnikom od vjere. A, ako povjeruje, odmah nakon toga mora se uputiti i nauciti farzove (stroge naredbe), harame (zabrane), abdest, gusul, nacin obavljanja namaza, pokrivanje stidnih mjesta itd. Ukoliko upitana osoba to zna, mora je poduciti ili uputiti na ispravno pisane vjerske izvore. Ako, pak, nema koga upitati ili odakle nauciti, osoba je duzna traziti dalje sve dok ne nase, a ako ne trazi - zapada u nevjerstvo.Neznanje tokom trazenja joj je oprošteno. Oni koji ne obavljaju farzove u njihovo propisano vrijeme i cine haramluke bit ce muceni u Dzehennemu.

U ovoj knjizi data su opširna objašnjenja o šest velikih istina imana (vjerovanja). Svaki musliman je duzan dobro išcitati ovu knjigu, preporuciti je svojoj djeci, prijateljima i poznanicima.

Navodeci prijevode kur’anskih ajeta, u knjizi naglašavamo da je to po znacenju, što odslikava saznanja mufessira (tumaca teksta Kur’ana). A integralne poruke i znacenja ajeta iz Kur’ana znao je samo Muhammed, (s.a.v.s.) koji je to prenio svojim ashabima (prijateljima). Mufesiri su napravili strogu diferencijaciju, odvojili ispravne Poslanikove hadise od onih koje su izmislili munafici, heretici i ateisti, engleski hipokriti što sebe nazivaju muslimanima i drugi, a tamo gdje nisu mogli naci odgovarajuci hadis obracali su se na kur’anske ajete i iz njih izvlacili zakljucke i rješenja. Poimanja Kur’ana poznavalaca arapskog jezika a neznalica u biti, ne moze se nazvati tefsirom. Postoji i hadis: “Onaj ko Kur’an tumaci po svom nahosenju postaje nevjernik”.

Neka nas Allah, dz.š., ucini postojanim na Njegovom putu, putu na kojeg nam ukazuju i ehlisunnetski ucenjaci! Neka nas sacuva od profinjenih lazi vjerskih neznalica i umišljenika islamskog znanja! Amin!

Prije nego što je poceo sa pisanjem svoje knjige, Mevlana Halid-i Bagdadi (kaddesallahu teala sirrehu’l aziz) zelio je obogatiti navosenjem sedamnaestog poglavlja (pisma), treceg dijela knjige (Mektubat), , autora imami Rabbania Ahmeda Farukia Serhendia (umro 1624. godine), u kojem se kaze: “Svoje pismo pocinjem Bismillom. Hvala i zahvalnost pripadaju Uzvišenom Allahu, koji nam je dao sve blagodati i obradovao nas najvecom od njih - ucinivši nas muslimanima te pripadnicima ummeta Muhammeda, (a.s.).

Treba dobro i stalno imati na umu da je samo Allah, dz.š., taj koji je svima nama podario svemoguce blagodati. Samo je On taj koji sve u zivotu odrzava. Svaki trenutak odrzanja zivota svakog stvorenja iskljucivo je Njegovo djelo. Sva pozitivna i uzvišena svojstva ljudi odraz su Njegove plemenitosti i dobrocinstva. Od Njega potice naš zivot, razum, znanje, snaga, vid, moc razlucivanja, govora itd. Samo nam je On podario razne blagodati koje teško mozemo i nabrojati. On spašava ljude od poteškoca i problema, prima Njemu upucene dove i štiti nas od raznih briga i belaja. Samo on stvara nafaku i nama je upucuje. Dobrocinstvo Mu je toliko veliko da ne uskracuje nafaku i pociniocima grijehova. Pokrivanje grijehova Mu je tako veliko da i ohole neposlušnike Njegovih naredbi i one koji se ne klone Njegovih zabrana ne osramocuje i ne diskreditira pred svima, cuva njihovu cast. Njegovo praštanje i merhamet su veliki do te mjere da on ne zuri kazniti one koji su kaznu zasluzili. Svoje blagodati i dobrocinstva On podaruje i svojim prijateljima i svojim neprijateljima. Nikome ništa ne brani, s tim što daje do znanja da je Njegova najvrijednija i najuzvišenija blagodat to što nam je ukazao na pravi put, put srece i spasa, i potice nas da ne skrecemo s tog puta i da radimo na zasluzivanju Dzenneta. Naresuje nam pokornost Poslaniku kako bi postigli Njegove bezbrojne, nepotrošne blagodati i ljepote u Dzennetu kao i Njegovu ljubav i zadovoljstvo. Dakle, blagodati Uzvišenog Allaha su vidljive kao sunce. Sva dobrocinstva što nam dolaze od drugih, zapravo od Njega poticu. On je Taj što nekoga cini posrednikom i uzrokom u dobrocinstvu, što mu daje volju, snagu i moc za cinjenje dobrih djela. Zbog toga je samo On Istinski Dobrocinitelj. Ocekivati dobrocinstvo mimo Njega isto je što i traziti sadaku od siromaha (fakir) ili traziti nešto na cuvanje od onoga koji cuva. Ispravnost ovih rijeci priznaju i uceni i neznalice (cahil), i tupi i oštroumni, pošto su sve ovo ocite, jasne tvrdnje za koje ne treba posebno promišljati.

Obaveza je pojedinca da do svojih krajnjih granica istice zahvalnost Allahu, dz.š., - darovatelju svih ovih blagodati. To je obaveza i duznost koju nalaze i zdrav razum. Mesutim, nije baš sasvim lahko i jednostavno izvršiti ovu obavezu. Jer, ljudi nije bilo pa su stvoreni, i to slabima, ovisnima, manjkavima i sa nedostacima. A Allah, dz.š., nije stvoren, On oduvijek postoji. Udaljen je od manjkavosti i nedostataka. Posjeduje sve vrste uzvišenosti. Ljudi niukojem pogledu nemaju slicnosti i podudarnosti s Allahom dz.š. Da li, zapravo, ovako nesavršena stvorenja mogu biti zahvalna na nacin primjeren Allahovoj uzvišenosti? Postoje mnoge stvari za koje ljudi misle da su dobre i vrijedne, a Allahu se ne svisaju, Njemu su one loše. Dakle, po našem mišljenju, moze biti veoma mnogo momenata potpune zahvalnosti i poštovanja koji se Allahu, dz.š., nece svidjeti. Zbog toga ljudi svojom kratkovidošcu i ogranicenim razumom nisu u stanju pronaci adekvatne nacine zahvalnosti i poštovanja Allaha, dz.š., Sve dok nam Allah, dz.š,. ne pokaze metode isticanja zahvalnosti i ispoljavanja poštovanja (prema Njemu), ono za što drzimo da je velicanje moze biti bogohulništvo.

Allah, dz.š., je pokazao, a Njegov poslanik Muhammed, (s.a.v.s.), obznanio ljudima (kul - rob) njihove duznosti u poštivanju; zahvala Allahu srcem, jezikom i tijelom. Sve naše obaveze na koje nam Allah, dz.š., ukazuje i naresuje ih jednom rijecju zovu se (islamijjet.) Zahvalnost Allahu, dz.š., ostvaruje se slijeœenjem puta i zivota Njegovog Poslanika. U protivnom, od onih koji ne slijede taj put Allah, dz.š., nece prihvatiti nikakvu zahvalnost i nikakav ibadet. Ne zaboravimo da postoje mnoge, po ljudskom mišljenju dobre i lijepe stvari koje se u islamijjetu ne uvazavaju i za koje istice da su ruzne. Znaci radi zahvalnosti Allahu, dz.š., razumni ljudi trebaju slijediti Muhammeda, a.s., Njegov put naziva se (islamijjet). Osoba koja slijedi Muhammeda, a.s., naziva se (muslimanom). Zahvaljivanje Allahu, dz.š., odnosno slijesenje Muhammeda, a.s., znaci (cinenje ibadeta). Islamske znanosti dijele se u dvije grupe: vjerske i tehnicke. Vjerske znanosti se sastoje iz dva dijela:

1. Pokoravanje (vjerovanje) srcem, odnosno znanost u koju treba vjerovati. Ona se naziva (usul-i din) ili (iman).

2. Znanost ibadeta slijeœena tijelom ili srcem. Ona se naziva (furu-i din) ili (ahkam-i islamijje) (islamski propisi), odnosno ukratko (šerijat).

[Vjerske znanosti o kojima islam govori su znanosti zapisane u knjigama ehlisunnetskih ucenjaka. Onaj koji ne vjeruje samo u jedan dio nassa (tekst Kur’ana i hadisa) jasnog znacenja, tj. u neki ajet-i kerim ili hadis-i šerif iz domena imanskih i šerijatskih znanosti što ih navode alimi ehli sunneta, postaje (kafir) (nevjernik). A ako krije svoje nevjerovanje naziva se (munafikom) (dvolicnjakom). Ukoliko i krije i predstavlja se muslimanom kako bi ih prevario naziva se (zindikom) (hipokritom, prevrtljivcem). Osoba nece postati kafirom ukoliko pogrješno tumaci i vjeruje u nass (ajete i hadise) otvoreno nejasnog znacenja. Mesutim, uci ce u Dzehennem zato što se udaljio od ispravnog puta ehli sunneta, ali nece biti izlozen vjecitom azabu (patnji) zato što vjeruje u nass jasnog znacenja; iz Dzehennema ce biti premješten u Dzennet. Ovakve grupe ljudi nazivaju se (ehli bidİat), odnosno (frakcije dalaleta) (krivog puta, stranputice). Postoje 72 takve frakcije. Nijedan njihov cin ibadeta se ne prihvaca. Muslimani ispravnog vjerovanja zovu se (ehl-i sunnet veİl dzemaİat) ili (sunije). U svom ibadetu sunije su se podijelile u cetiri mezheba (pravne škole). Pripadnici ovih mezheba znaju da su ehli sunnije i mesusobno se vole. Oni koji ne pripadaju nijednom od ova cetiri mezheba ne mogu biti ehli sunnije. Da su oni što ne pripadaju ehli sunnetu potencijalni kafiri (nevjernici) i pripadnici bid’ata (novotarija u vjeri) dokumentirano je u pismima (poslanicama) imami Rabbanija, posebno u 286. pismu prvoga poglavlja, zatim u Tahtavijevim fus-notama u Durrİul-muhtaru, u poglavlju Zebajih i u knjizi El-besair li-munkir-it-tevassul-i bi-ehl-il-mekabir. Ove dvije knjige su na arapskom. Druga je napisana i štampana u Indiji, da bi 1975. (1395. hidzretske) godine i kasnije u Istanbulu izišla njezina obnovljena reprint-izdanja.

Ako izvršitelji ibadeta na nacin predvisen jednim od mezheba pocine grijeh ili neispravno i krnjavo izvršavaju ibadet Allah, dz.š., im, ako to On hoce, moze oprostiti i nikako ih ne uputiti u Dzehennem. A ako hoce, kaznit ce ih srazmjerno njihovim grijesima i nakon toga spasiti ih od daljnjeg azaba (kazne). Oni koji ne vjeruju makar i u jednu jasnu istinu vjere, cijeg su postojanja svjesni cak i dzahili (neznalice), dozivjet ce vjecnu patnju u Dzehennemu. Oni se nazivaju (kafirima) (nevjernicima).

Kafiri se dijele u dvije grupe: oni koji imaju Knjigu (Objavu) i oni što je nemaju. (Murtedom) (odmetnikom od vjere) naziva se osoba koja je bila u islamu (musliman) a kasnije, izlaskom iz vjere, postala kafir. Ukazujuci na one s kojima je zabranjeno (haram) vjencavati se zbog njihovog politeizma (širka), Ibni Abidin (rahime-hullahu teala) je govorio da su odmetnici od vjere (murtedi), bezboznici (mulhidi), hipokriti (zindik), vatropoklonici (mecusi), idolopoklonici (putperest), stari grcki filozofi, munafici, radikalni sektaši unutar 72 postojece frakcije, brahmani, budisti, kao i pripadnici grupa pod imenom batini, ibahi i druzi kafiri bez Knjige. Isti su i komunisti i masoni. Oni koji vjeruju u kršcanske i jevrejske objave (sišle s neba da bi kasnije ljudskom rukom bile prepravljane i iskrivljavane) Tevrat i Indzil, jesu kafiri koji imaju Knjigu. Oni postaju mnogobošcima (musrik) ukoliko povjeruju u bozanski karakter (uluhiyyet sıfatı) bilo kojeg Bozijeg stvorenja. Boziji sifati (svojstva) dijele se na licna Allahova svojstva (sıfat-i zatiyye) i svojstva Allahovog savršenstva (sıfat-i subutiyye).

Ukoliko neki kafir, bilo onaj s Knjigom ili bez nje, postane musliman spasit ce se od ulaska u Dzehennem. Postat ce muslimanom cistim od svakoga grijeha, s tim što je potrebno da bude musliman sunija. Biti sunijom znaci išcitati i nauciti klasicna djela ehlisunnetskih alima i uskladiti s njima svoje vjerovanje, rijeci i djela. Da li je neko na ovom svijetu musliman (vjernik) ili ne, moze se vidjeti po njegovim javnim rijecima i djelima, a da li ce takav covjek na Onaj Svijet (Ahiret) otici kao vjernik ili ne, saznat ce pri svom posljednjem izdisaju. Muslimanima pociniocima velikih grijeha bit ce zasigurno oprošteno ukoliko ucine tevbu (pokajanje). Takvi ce biti sasvim ocišceni od grijeha. O tome šta je teoba i kako se ona cini mozemo nauciti iz bilo kojeg ilmihala (npr. Seadet-i ebediyye), gdje je šire objašnjeno.]

U ovoj knjizi (I’tikadnami) komentirat ce se hadis Muhammeda, (s.a.v.s.), koji govori o imanu i islamu. Nadam se da ce se bereketom (blagodatima) ovog hadisa upotpuniti vjerovanje muslimana, da ce ih to dovesti do iscjeljenja i srece i, ujedno, nadam se da ce to i ovom skromnom Halidu (kuddise sirruhu), Allahovom robu sa mnogo grijeha, biti uzrokom spasa.

Moja molba Allahu, dz.š., - Milostivom, Plemenitom, Neovisnom, niodcega i Onom koji voli svoja stvorenja, jest da siromašnom Halidu, skromnog imetka i crnoga srca, oprosti pogrješne rijeci i primi nepotpuni ibadet! Ja Rabbi, obveseli me štiteci me od zavosenja i lazi prokletoga šejtana (i od povosenja za pogrješnim i laznim rijecima i pisanjem islamskih dušmana)! Samo je Allah, dz.š,. Dobrocinitelj nad dobrociniteljima i Plemenit nad plemenitima.

Islamski alimi su rekli da svaki pametan i punoljetan musliman i muslimanka (mukellef) treba znati i vjerovati u Allahova, dz.š., svojstva: (sifat-i zatije) (licna Allahova svojstva) i (sifati subutije) (svojstva Allahovog savršenstva). To je prvi farz za svakoga. Njihovo nepoznavanje je grijeh i nece se oprostiti. Halid-i Bagdadi, sin Ahmedov, ovu knjigu nije napisao radi ostvarenja nadreœenosti i prodavanja znanja drugima ili zbog postizanja popularnosti, vec radi hajrata i hizmeta (sluzenja). Neka Allah dz. š., Svojom snagom i Resulullahovim mubarek ruhom pomogne slabom Halidu (Halid-i Bagdadi, umro je 1826./1242. hidzretske godine).

[Allahovih svojstava, (sifat-i zatije), ima šest, i to: vudzud, kidem, beka, vahdanijjet, muhalefet-u lil-havadisi i kijam-u bi-nefsihi. Vudzud znaci da Allah ima i postoji (sam po sebi). Kidem znaci da Allah nije postao, odnosno da nema predpocetka niti pocetka Njegovom postojanju. Beka - Allah je vjecan, nece nestati. Vahdanijjet - Allah je Jedan i Jedini, nema Mu slicnih ni u kom pogledu. Muhalefet-u lil-havadisi - Allah nikome i nicemu nije slican. Kijam-u bi-nefsihi znaci da On Sam o Sebi opstoji i za Njegovo vjecno postojanje niko Mu i ništa Mu nije potrebno. Niko od stvorenja ne posjeduje nijedno od ovih šest svojstava i ni po kojem principu ta svojstva nisu vezana za stvorenja. Neki alimi su smatrali da su svojstva vahdanijjet i muhalefet-u lil-havadisi identicna i zato su govorili da postoje pet licnih Allahovih svojstava, sifat-i zatije.]

Za sve ono mimo Allaha kaze se (âlem) ili (mâ-siva). U posljednje vrijeme to nazivaju i (tabi’at) (priroda). Nijedan alem (svijet) nije postojao pa ih je Allah, dz.š., stvorio. Svi svjetovi su moguci, a i ne mora ih biti, odnosno mogu nastati nakon što ih nije bilo, mogu nestati nakon što ih je bilo i nastali su a da ih prije nije bilo. To objašnjava i hadis-i šerif u kojem se kaze da je Allah, dz.š,. bio, a da ništa drugo nije bilo.

Drugi pokazatelj (dokaz) da je on nastao (stvoren) jest permanentna kvarljivost i promijenljivost svijeta. Sve se mijenja. Samo se ono postojano i stalno, kakav je zât (bice) Allaha, dz.š., i Njegova svojstva, nikada ne mijenja. [Dok, recimo, u svijetu, u domenu fizike, moze doci do promjene stanja materije, u hemijskim reakcijama mijenja se samo suština i bit materije. Mozemo vidjeti kako se odresena tijela u potpunosti preobrazuju u neka druga. U današnjim, najnovijim promjenama atoma i reakcijama sjemena anulira se cak i osnovni element materije. Pretvara se u energiju.] Ovakve promjene svjetova, njihovo nastajanje jednih iz drugih, ne moze biti dio vjecnosti. Ono što je stvoreno a da prije nije bilo, radi postojanja nekoga pocetka, treba se pojaviti iz prvih materija, elemenata.

Stvaranje svijeta još je jedan dokaz o njegovom prijašnjem nepostojanju, odnosno svijet je moguc (mumkin) nakon što ga nije bilo. Dakle, sve moze nastati a da prije nije bilo.

[Vudzud znaci postojati, bitak. Postoje tri vrste vudzuda: Prvo, (vadzib-ul-vudzud) - postojanje nuzno po sebi. Kontinuirano postoji. Nikada ga nece nestati, ni prije ni kasnije, sve do vjecnosti. Samo je Allah, dz.š., vadzib-ul-vudzud.

Drugo je (mumteni-ul-vudzud). Ne moze nastati i trajno ne treba postojati. Takva su sva “bozanstva” mimo Allaha, dz.š., odnosno ne moze postojati bozanstvo poput Allaha, dz.š., niti On moze imati sebi slicnoga.

Trece je (mumkin-ul-vudzud) - moze a i ne mora postojati. Takvi su svi svjetovi i sva bica. Suprotnost od rijeci (vudzud) je rijec (adem), što znaci neimaština, nebitak. Svjetovi i sve ostalo prije nego su nastali bili su u ademu. Dakle, nije ih bilo.]

Mevdzud, odnosno ono što ima (postoji) dijeli se na dvoje: (mumkin) i (vadzib). Ako bi vudzud bio samo mumkin (moguci) i ukoliko se ne bi mogao pronaci vadzib-ul-vudzud, ništa ne bi moglo nastati. /Jer nastati prije nego što ga nije bilo - podrazumijeva vid promjene i jedan proces. Na osnovu našega poznavanja fizike znamo da, ukoliko u jednom tijelu zelimo proizvesti odreseni proces, mora postojati utjecaj vanjske snage na to tijelo, a izvor te snage mora postojati prije toga tijela. /Zato moguci (mumkin) mevdzud (ono što ima) ne moze postojati samo po sebi i kao takvo egzistirati. Da na njega nije izvršila utjecaj neka snaga trajno bi ostao u nepostojanju, ne bi mogao nastati. Ono što sebi ne moze osigurati egzistiranje ne moze stvoriti ni ostale mumkine (moguce, potencijalne stvari). Vadzib-ul-vudzud je taj koji stvara mumkine. Postojanje svijeta (alem) istovremeno pokazuje i postojanje stvaraoca koji je taj svijet stvorio iz nicega. Vidi se da je jedini stvaralac svih mumkina samo vadzib-ul-vudzud, tj. Onaj koji stalno ima, nije nastao i nije mumkin. On je kadim, odnosno oduvijek postoji. Vadzib-ul-vudzud znaci da Njegov bitak (vudzud) nije postao od drugoga vec od njega samoga, tj. Sam po Sebi trajno postoji. Nisu Ga drugi stvorili. Kada ne bi bilo tako, onda bi On trebao biti mumkin i hâdis (onaj koji nastaje), stvoren od drugih, što je u potpunoj suprotnosti s ispravnim promišljanjem. U perzijskom jeziku rijec (Huda) oznacava Trajni Bitak po sebi, odnosno stalno bivstvovanje (kadim - postojanost).. [Šire informacije o ovome date su u 6. poglavlju prvog dijela knjige.]

Vidimo da se svjetovi nalaze u sistemu pred kojim se, jednostavno, zbunjujemo. Znanost stalno otkriva nove sisteme. Stvoritelj tog sistema mora biti Hajj (@ivi), Alim (Sveznajuci), Kadir (Mocan), Murid (Onaj koji hoce), Semi (Onaj koji cuje), Basir (Onaj koji vidi), Mutekellim (Onaj koji govori) i Hâlik (Onaj koji posjeduje moc stvaranja). Biti smrtan i neznalica (cahil), nedovoljne moci i stvarati silom, gluh, slijep i nijem, to podrazumijeva mahane. Nemoguce je da se takve mahane i nedostaci nasu kod Stvoritelja i Odrzavatelja univerzuma, ovoga svijeta i ovoga sistema.

[Svaki entitet, od atoma do zvijezda, stvoren je po jasnom racunu i zakonu. Dokucivi zakoni fizike, hemije, astronomije i biologije, koji su u vezi sa sistemom, zacusuju naš um. ^ak je i Darwin jednom prilikom doslovno bio primoran kazati da mu hoce, od zaprepaštenja kada posmatra sistem (sklad) svijeta i sve njegove pojedinosti, pamet da iskoci. Da li uopce moze imati mahane i nedostatke Onaj koji stvara sve zakone, formule i najsitnije racune o kojima ucimo u tehnickim znanostima?]

Ostala svojstva, koja se nazivaju (kemal), posjeduju i stvorenja. Njih daje (stvara) Stvoritelj, koji i Sam posjeduje ta svojstva. Jer, da ih ne posjeduje, kako bi ih mogao dati stvorenjima? U protivnom, stvorenja bi bila uzvišenija od Njega.

Ponavljamo da Stvoritelj svjetova mora posjedovati sva uzvišena svojstva savršenstva i ne moze imati nijedno svojstvo falicnosti, jer falicni, nepotpuni Upucivac (Huda) ne moze biti Stvoritelj.

Ostavljajuci ove dokaze zdravoga razuma po strani, o Allahovom posjedovanju svojstava savršenstva sasvim otvoreno govore i kurİanski ajeti i hadisi Muhammeda a. s. Nije dozvoljeno (caiz) u ovo sumnjati, pošto takva sumnja moze biti uzrokom nevjerovanja (kufra). Navedenih osam svojstava savršenstava nazivamo (sifat-i subutijje). Dakle, Allahovih svojstava sifat-i subutijje ima osam i Allah, dz.š., ima sva svojstva savršenstva. U Njegovom bicu, svojstvima i djelima ne postoji nikakav nedostatak, zbrka i promjenljivost (nekonzistentnost). Svojstva (sifat-i zatijje) i (sifat-i subutijje) ukratko se nazivaju se (uluhijjet svojstva). Mušrik (politeist) je onaj koji vjeruje da odreœeno stvorenje posjeduje uluhijjet svojstva.

Uz pomoc uzvišenog Allaha, koji sve svjetove odrzava, koji je uvijek budan i koji daje sve blagodati i dobra, pocinjemo sa objašnjenjem Poslanikovih s.a.v.s. mubarek rijeci.

Herojski muslimanski predvodnik, ashab poznat po pravednosti i iskrenosti, Omer ibni Hattab, (radijallahu anhu), prenosi:

“Nekolicina nas ashaba sjedilo je sa Bozijim poslanikom i bili smo mu na usluzi. Taj dan i to vrijeme bili su toliko znacajni i prosvijetljeni da se slican dan teško mogao ponoviti. Toga dana bilo nam je omoguceno naslasivati se Resulullahovom govoru, oplemenjivati se njegovom blizinom i gledati njegovu mubarek-ljepotu (cemal) što napaja dušu, a srcu pruza radost i veselje. Zar se moze naci casnije i vrijednije vrijeme nama ponuseno od onog u kojem hazreti Dzibrila vidimo u ljudskom suretu, cujemo njegov govor i kroz Resulullahova mubarek usta, sasvim lijepo i jasno, slušamo o nama potrebnim stvarima?”

(Bilo je doba poput raœanja mjesecine kada nam je došla jedna osoba. Odjeca mu je bila veoma bijela, a kosa izrazito crna. Na njemu nisu bili vidljivi tragovi puta kao što su prašina, blato, znoj. Niko od nas, Resulullahovih ashaba nije ga poznavao, odnosno on nije bio jedan od onih koje smo vidjeli i znali. Sjeo je pred Resulullaha s.a.v.s. Svoja koljena prislonio je uz Poslanikova koljena.)

Došljak je bio melek po imenu Dzebrail koji se preobratio u insanski suret. Ovakav nacin Dzebrailovog sjedenja ukazivao je na veliku vaznost necega, bez obzira što takvo sjedenje nije bilo moralno prikladno. Dakle, to je bio pokazatelj da se oni što zele saznati vjersko ucenje ne trebaju stidjeti, niti uciteljima toga znanja prilici oholost i neopravdani ponos. Ovakvim svojim stanjem Dzebrail, a.s., ashabima je pokazao da svako ko zeli nešto nauciti o vjeri o tome slobodno i bez ustrucavanja upita poznavaoce i poducivace. Znaci, nije ispravno ustrucavanje u oduzivanju Allahu, dz.š., odnosno u poducavanju i poucavanju.

(Ta prosvijetljena osoba je svoje ruke stavila na Resulullahova stegna i upitala ga: Boziji poslanice, poduci me islamu, šta je to islam?).

Islam znaci pokoriti se i predati se. Rijec islam, odnosno njegovih pet glavnih stubova Resulullah s.a.v.s. je ovako objasnio:

1. Prvi islamski šart je ucenje kelime-i šehadeta, što znaci izgovaranje rijeci: Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.

Svako pametan, punoljetan i oni što su obdareni govorom mora znati da na nebesima i na zemlji osim Allaha, dz.š., ne postoji ništa i niko kome se treba ciniti ibadet ili ko je zasluzan pokoravanja. Samo je Allah, dz.š., istinsko bozanstvo. On (Allah, dz.š.) je vadzib-ul-vudzud. Njemu pripadaju sva uzvišenja. On ne posjeduje nikakvih mahana. Njegovo ime je Allah, tako Ga treba izgovarati i u to treba srcem vjerovati. Zatim, sin Abdullahov Muhammed je Allahov rob (štovatelj) i poslanik, znaci pejgamber. On (Muhammed, a.s.) bio je tena ruze, rumenog i prosvjetljenog lica koje je privlacilo ljubav, crnih obrva i crnih ociju, visokog cela, lijepe naravi, blagorjeciv, sjena mu nije padala na zemlju, a nazvan je Arabljaninom zato što je rosen u mekki, u Arabiji i bio je iz porodice (plemena) hašemija. Sin je Amine, kcerke Vehabove. Rosen je u Mekki, pred zoru, u ponedjeljak, 20. aprila, 571. godine. Kada je imao 40 godina obznanjeno mu je da je Boziji poslanik (resul). Ta godina naziva se godinom bi’seta. Nakon toga, u Mekki je 13 godina ljude pozivao u islam. Allahovom naredbom preselio se (hidzru ucinio) u Medinu, odakle je proširio islam na sve strane svijeta. Deset godina kasnije, znaci juna 632. godine, tj. u ponedjeljak, 12. rebi’ul-evvela, preselio je na Ahiret.

[Prema povjesnicarima, Muhammed, a.s., je prilikom Hidzre iz Mekke u Medinu, u cetvrtak pred akšam, 27. saffera 622. godine, ušao u pecinu blizu brda Sevr. U noci ponedjeljka, 8. rebi’ul-evvela, prispio je u selo Kuba, blizu Medine. Ovaj sretan dan muslimani su uzeli za pocetak svoje hidzretske sunceve (hidzri šemsi) godine. Pocetak šiitske hidzretske godine je šest mjeseci ranije, odnosno ona pocinje 20. marta, za Nevruz - praznik vatropoklonika (medzusija). Poslanik je u Kubi ostao citav dan, sve do svitanja, da bi u petak stigao u Medinu. To je prvi dan mjeseca muharrema i uzet je za racunanje hidzretske mjeseceve (hidzri kameri) godine. Pocetak ove godine bio je u petak, 16. jula. U poresenju godina, hidzretska sunceva manja je za 622 od broja (visine) godine nove ere, odnosno bilo koja godina našeg doba veca je za 621 godinu od one hidzretske sunceve.]

2. Drugi od pet islamskih šartova je (obavljanje namaza) u njegovo pravo vrijeme i upotpunjujuci sve njegove odredbe i farzove. Farz je svakom muslimanu pet puta dnevno klanjati namaz, i to svaki u njegovo pravo vrijeme. Obavljanje namaza prije nastupa njegovog pravog vremena, što je produkt ravnanja po vaktijama neznalica (dzahila) i ljudi bez mezheba, nije ispravno. To ujedno biva uzrok za klananje podnevskih prvih sunneta i akšamskog farza u vremenu zabranjenom za namaz (kerahet, zevval). Namaze treba obavljati prije isteka njihovog pravog vremena, i to obracajuci paznju njegovim farzovima, vadzibima i sunnetima i predajuci srce Allahu, dz.š. U Kur’an-i kerimu namaz se naziva (salat). Jezicki rijec salat znaci covjekovo cinjenje dove, molba meleka za oprost, Allahovo milosrse i samilost. U islamu salat oznacava izvršavanje jasno odresenih radnji i ucenje tacno odresenih (kur’anskih) dijelova na nacin kako stoje i kako su zabiljezeni u ilmihalima. Obavljanje namaza pocinje (iftitahi tekbirom). Dakle, muškarci namaz pocinju dizanjem ruku do iza ušiju i, kasnije, njihovim spuštanjem, odnosno vezivanjem ispod pupka, a završavaju ga okrecuci glavu prema ramenu, najprije na desnu a onda na lijevu stranu, prilikom posljednjeg sjedenja.

3. Treci od islamskih šartova je (davanje zekata na imetak). Jezicko znacenje zekata je cistoca, hvaljenje i postizanje lijepoga, dobroga stanja. U islamu zekat podrazumijeva davanje odresenog dijela imetka koji pretekne i koji se naziva (nisab). Kategorije ljudi kojima se daje zekat i kojih ima sedam navedene su u Kur’an-i kerimu. Prema svim mezhebima postoje cetiri vrste imetka koje podlijezu zekatu: zekat na zlato i srebro, zekat na trgovacku robu, na stoku koja duze od pola godine biva vani na ispaši i zekat na plodove što ih daje zemlja. Ova cetvrta vrsta zekata naziva se (ušr) i on se obavlja neposredno nakon ubiranja plodova, dok se ostale tri vrste zekata daju godinu poslije sticanja nisaba.

4. Cetvrti islamski šart je (postiti ramazanski post). Post se naziva (savm), što znaci zaštititi nešto od necega. U islamu to podrazumijeva udaljavanje i ustezanje (apstiniranje) u ime Allaha od jela, pica i seksualnog uzivanja tokom mjeseca ramazana, uz ispunavanje svih ostalih farzova. Ramazan pocinje rasanjem i visenjem mlade mjesecine (hilal) na nebu, a ne danom unaprijed izracunatim u takvimu.

5. Peti islamski šart je (obavljanje hadza) makar jednom u zivotu, naravno, ukoliko materijalne mogucnosti to dozvoljavaju. Obilazak, tavaf oko Bejtullaha, i izlazak na Arefat jest farz svakoj osobi koja posjeduje dovoljna materijalna sredstva za takav put, s tim što jprije treba podmiriti porodicu koju ostavlja kod kuce.

Nakon što je ta osoba (upitanik) cula sve ove odgovore od Resulullaha, kaza: “Istinu si rekao, Boziji poslanice”. Hazreti Omer, r.a., prenosi da su se prisutni ashabi veoma zacudili ovakvim reagiranjem i komentarom došljaka. Jer, i pita i za dobijene odgovore tvrdi da su ispravni. Pitati nešto znaci nauciti ono što nismo do tada znali, a tvrditi da je odgovor tacan znaci da smo to i ranije znali.

Od svih nabrojanih islamskih šartova najuzvišeniji je izgovaranje (kelime-i šehadeta) i vjerovanje u znacenje tih rijeci. Nakon njega najuzvišeniji je šart obavljanje namaza. Nakon toga je post, zatim hadz, i na kraju, davanje zekata. Prvo mjesto po vaznosti kelime-i šehadetu dato je konsenzualno. Hijerarhija ostala cetiri šarta, po mišljenju vecine alima, ima redoslijed kakav smo i mi prethodno naveli. Kelime-i šehadet je još u pocecima islama propisan prvim farzom. Pet dnevnih namaza postali su striktnom obavezom (farzom) dvanaeste godine (bi’seta) i godinu dana i nekoliko mjeseci prije Hidzre, u noci mi’radza. Ramazanski post propisan je u mjesecu ša’banu, druge godine po Hidzri. Zekat je postao farzom mjeseca ramazana u godini kada i ramazan postaje obaveznim. A hadz je propisan devete godine po Hidzri.

Ukoliko neko nijece bilo koji od pet nabrojanih islamskih šartova, dakle, ukoliko ih ne prihvaca i ne vjeruje u njih ili ako im, neuzubillah, ne ukazuje poštovanje i s njima se poigrava, postaje nevjernik (kafir). Isto je i kada neko ne prihvaca jasno, nedvosmisleno i konsenzusom (idzma) odreœene harame i halale, odnosno kada za neki haram govori da je halal i obrnuto. Kafirom se postaje i u slucaju odbacivanja, tj. nesvisanja bilo koje od osnovnih uputa vjere za koje u islamskoj drzavi znaju i najvece neznalice (dzahili).

[Na primjer, haram je konzumiranje svinjskoga mesa i alkoholnih pica, kockanje; zenama i djevojkama - izlazenje pred druge otkrivene glave, kose, ruku i nogu, a muškarcima - dijelova tijela od pupka do koljena. Dakle, Allah, dz.š., je ove stvari zabranio. ^etiri priznata mezheba, koji nas upoznavaju sa Allahovim naredbama i zabranama, na razlicite nacine govore o stidnim dijelovima tijela mušlkaraca (avret), odnosno o dijelovima tijela koje drugi ne smiju gledati i koji se ne smiju drugima pokazivati. Kako god je zenama zabranjeno (haram) izlaziti vani otkrivene glave, kose, ruku i nogu, isto tako zabranjeno im je oblacenje tijesne, prozirne i napadno namirisane odjece. Njezini roditelji, brat ili muz koji joj, eventualno, dozvoljavaju ovakvo oblacenje ponijet ce isti grijeh kao i ona i bit ce kaznjeni na Ahiretu, odnosno zajedno ce gorjetiu Dzehennemu. Ukoliko se pokaju bit ce im oprošteno i bit ce spašeni dzehennemskih patnji. Trece godine po Hidzri pametnim i punoljetnim djevojkama propisano je da ne smiju biti u društvu sa nepoznatim, stranim muškarcima. Neznalice koje su zapale u zamke engleskih spletkaroša (špijuna) ne bi trebali potpasti pod njihov uticaj i vjerovati im kada, navodeci samo tekstove Kur’ana prije objavljiivanja ajeta o pokrivanju zena, tvrde da su pokrivanje kasnije izmislili fakihi. Svako ko za sebe tvrdi da je musliman za sve što radi u zivotu mora znati da li je u skladu ili ne sa šerijatom, tj. islamom. Ako ne zna, mora nauciti pitajuci nekog ehlisunnetskog alima ili citajuci knjige tih alima. Ako djela nisu u skladu sa šerijatom, ne moze se spasiti grijeha ili nevjerstva. Svakodnevno mora ciniti istinsku teobu, cime se grijesi i nevjerstvo (kufr) zasigurno opraštaju. U slucaju necinenja teobe bit ce kaznjen i na ovome svijetu i u Dzehennemu. O ovim kaznama Kur’an govori na razlicitim mjestima.

Dijelovi tijela koje muškarci i zene moraju pokrivati u namazu i u ostalim prilikama nazivaju se (avret mahalli) (avret - stidna mjesta): haram je pokazivanje drugima i gledanje u tuœa stidna mjesta. Kafiri su oni koji tvrde da u islamu ne postoji avret. Kafir je i onaj koji tvrdi da je dozvoljeno pokazivati svoja i gledati u tuœa stidna mjesta za koje je idzma’om (konsenzusom) sva cetiri mezheba utvrseno da su avret, te oni što tome ne pridaju paznju i oni koji se ne boje kazne zbog takvoga cina. Isto je i kada zena otkriva svoje stidne dijelove tijela pred muškarcima i pjeva im pjesme ili im, pak, uci mevlud. Po hanbelijskom mezhebu muški dio tijela od koljena do testisa ne predstavlja stidno mjesto (nije avret).

Svako ko sebe smatra muslimanom mora nauciti imanske i islamske šarte i idzma’om cetiri mezheba odresene farzove i harame, te pridavati veliku vaznost njihovom znacenjem. Nepoznavanje nece biti oprošteno, odnosno bit ce kao da se zna a da se ne vjeruje u to. Po sva cetiri mezheba, avret su svi dijelovi zenskoga tijela, osim lica te nogu i ruku do clanaka,. Nepridavanjem vaznosti i otkrivanjem dijelova tijela za koja nema konsenzusa o njihovom pokrivanju, odnosno cije pokrivanje nije farz u ostala tri mezheba, ne postaje se kafir, ali se time cini veliki grijeh unutar svoga mezheba. Tako je i kada muškarci otkrivaju dio tijela od koljena do testisa. Ono što covjek ne zna - farz mu je nauciti, a kada nauci - odmah mora teobu uciniti i pokriti dijelove tijela koji su avret.

Haram je i lagati, tracati, ogovarati, klevetati, krasti, varati, ciniti podlosti, vrijesati, zavasati (fitneluk ciniti), koristiti tusu imovinu bez dozvole vlasnika, ne placati dnevnicu radniku ili irgatu (hamalu - nosacu), ne poštivati drzavu (pravednu), tj. protiviti se njezinim zakonima, naredbama vlade i ne placati porez i dazbine. Haram je sve ovo ciniti i prema nevjernicima i njihovoj drzavi. Neznalicama (dzahilima) nije kufr vec samo grijeh (fisk) ako ne znaju stvari koje nisu neophodne i nuzne.]

Došljak se ponovo obratio Resulullahu pitajuci ga: “Boziji poslanice, objasni mi šta je iman?”

Došljak je, zapravo, bio melek Dzebrail, a.s., koji, nakon pitanja šta je to islam i dobijenog odgovora, sada pita Resulullaha, (s.a.v.s.), da mu objasni istine i poruke imana. Jezicki, iman znaci (spo)znati nekoga pravilno i u potpunosti, u njega (njemu) vjerovati. U islamu iman bi znacio pravilno znati i vjerujuci u to govoriti da je Muhammed, (s.a.v.s.) Boziji poslanik i da ga je Allah dz. š. izabrao za vjerovjesnika i obznanjivaca zatim, decidirano vjerovati u ono što Poslanik od Allaha, dz.š., kratko i jasno obznanjuje, a opcenito vjerovati u ono što Poslanik opširno obznanjuje i što je moguce više izgovarati kelime-i šehadet. Cvrsti iman mogao bi se ovako opisati: Srcem i u cjelosti vjerovati i smatrati uzvišenim (velikim) Allaha, dz.š., i Njegova svojstva, teziti Njegovom zadovoljstvu i ljepoti, izbjegavati Njegovu srdzbu i patnje te iman stabilno smjestiti u srce, baš kao (što je) natpis postojan (stabilan) kada je ukresan u mermeru, i u sve ovo vjerovati i znati da je tako kao što znamo da ce nas vatra sprziti, a zmija ujesti i otrovati, ako su u našoj neposrednoj blizini.

Islam i iman su jedno. Vjerovanje u znacenje kelime-i šehadeta postoji kod oboga. I pored postojanja opcih i specificnih, te jezickih razlika, izmesu njih (islama i imana) nema odvojenosti.

Je li iman samo jedno ili je cjelina sastavljena iz nekoliko dijelova? Ako je cjelina, od koliko je, onda, dijelova sastavljena? Da li su djela i ibadeti dio imana ili ne? Je li dozvoljeno reci inšaallah kada kazemo da posjedujemo iman? postoji li gradacija imana (veci ili manji)? Da li je iman stvorenje (bice)? Je li iman (vjerovanje) u covjekvoj nadleznosti ili su, mozda, mu’mini (vjernici) prisiljeni na vjerovanje? Ako se vjerovanje propisuje (nareœuje) svakome ponaosob zašto to nije i sprovoœeno? Dugo bi potrajalo razjašnjenje svakog od ovih pitanja. Zbog toga necu pojedinacno objašnjavati svako od ovih pitanja. Tek treba ukazati da, po (eš’arijama) i (mu’tezilijama), Allah, dz.š., ne naresuje izvršenje necega što je nemoguce. Prema mu’tezilijama, nije (dzaiz) (dozvoljeno, pohvalno) covjeku naresivati da cini ono za šta nema snage (mogucnosti), pa cak i ako je to samo po sebi moguce. Eš’arije tvrde da je to (dzaiz), ali nije nareœeno. Kao primjer, moze se navesti eventualna naredba covjeku da leti u zraku. Dakle, Allah, dz.š., ne trazi od svojih robova (ljudi) da u imanu, ibadetu i amelu (djelima) cine ono za što nemaju mogucnosti. Zato, ukoliko neko u toku svoje pripadnosti islamu poludi, spava, zapadne u gaflet ili umre njegova pripadnost islamu ne prestaje, ona se nastavlja cak i ako u jednom od tih stanja ne potvrdi tu svoju pripadnost.

U hadis-i šerifu o kojem govorimo ne treba se samo zadrzavati na njegovom jezickom znacenju - ubjesenje i vjerovanje - jer nema niti jednog arapskog neznalice (dzahila) koji ne zna to znacenje, a o ashabima (radijallahu teala anhum edzmein) da i ne govorimo. Dzebrail, a.s., je, zapravo, prisutne ashabe htio poduciti porukama imana. Zato je Poslanika, (s.a.v.s.), pitao šta je iman u našoj vjeri. Resulullah, s.a.v.s., je rekao da je iman vjerovanje u šest jasnih nacela, koje je ovako poredao:

1. Prvo je istakao vjerovanje u uzvišenog Allaha. Iman znaci: jezikom izgovarati i srcem i cijelim bicem vjerovati u šest nacela koje smo spoznali, dušom osjetili, razumski shvatili na osnovu nekoga dokaza ili prihvatili ih putem rijeci koja nam se svidjela, koju smo odabrali i koju slijedimo.

Prvi od tih šest principa je vjerovanje da je Allah, dz.š., (vadzib-ul-vudzud), , da je istinsko Bozanstvo i da je Stvoritelj svega što postoji (svih bica). Cvrsto vjerovanje da je samo Allah, dz.š., taj koji je, sve što je na ovome svijetu i na Ahiretu, stvorio iz nicega i to bez materije, izvan vremena i bez mesusobne slicnosti. [Samo je Allah, dz.š., taj koji je iz nicega ucinio postojanim, stvorio, i koji svakoga trenutka odrzava u zivotu sve materije, atome, molekule, elemente, organska tijela, zivot, smrt, svako zbivanje, sve vrste reakcija, svaku vrstu snage, energije, pokrete, zakone, duše, meleke i sva zivotna i bezivotna bica.] Kako god je stvorio sve što postoji u svjetovima (a da prethodno ništa nije postojalo), On isto omogucava njihovo mesusobno stvaranje, a nastupom Kijametskog dana sve ce odjednom uništiti. On je Stvoritelj i Vlasnik svih bica. Treba vjerovati da On (Allah, dz.š.) nema vlasnika, stvoritelja niti nekog ko je iznad Njega. Sve uzvišenosti (velicine) i sva lijepa (kemal) svojstva pripadaju samo Njemu i On ne posjeduje nikakve mahane niti falicna svojstva. Radi što god hoce. Njegova djela nisu da bi Njemu ili drugima bila od koristi, niti nastaju kao odgovor necemu. Uporedo s tim, u svom Njegovom djelovanju ima mudrosti, koristi, plemenitosti i dobrote.

Nije nuzno da neko cini sevape ili grijehe da bi On svojim robovima dao dobre i korisne stvari. Njegovoj dobroti pristaje i kada bi sve griješnike i silnike smjestio u Dzennet. S Njegovom pravednošcu je sukladno i kada bi sve pokorne (itaat) i one što cine ibadet strpao u Dzehennem. Mesutim, On je najavio i obecao da ce vjernike i one što ibadete smjestiti u Dzennet, pruziti im vjecne blagodati i dobrote, a kafire ce u Dzehennemu podvrgnuti vjecitim patnjama (azabu). On ne porice svoja obecanja. I kada bi sva ziva bica vjerovala i bila Mu pokorna, On nema nikakve koristi od toga. Kada bi sav svijet bio u kufru, silništvu i oholosti i kada bi se usprotivio, Njemu to ništa ne moze nauditi. Kada rob pozeli da nešto napravi, On to moze stvoriti ako hoce. On je Stvoritelj svega i svakoga ljudskog pokreta. Ništa se ne moze kretati ako Allah, dz.š., ne htjedne i ne stvori. Kada bi On htio, niko ne bi mogao postati kafir, niko se ne bi mogao usprotiviti. On, i kada tolerira (dopušta) nevjerstvo i grijehe, nije zadovoljan (razi) njihovim cinjenjem. Niko se ne moze miješati u Njegove poslove. Niko nema pravo i opravdanje pitati se zašto je On nešto uradio tako i tako, reci da bi bilo bolje da je uradio ovako (drukcije) ili interesirati se za razlog (sebeb) nekoga Njegova cina. Ako pocinitelji velikih grijeha, osim širka i kufra, umru ne ucinivši teobu, On im moze oprostiti, ako to hoce. A ako hoce kaznit ce i za najmanji grijeh. Ali, obecao je da onima što umru kao kafiri i murtedi (otpadnici od vjere) nikada nece oprostiti i da ce ih podvrgnuti vjecnom azabu.

Muslimane (ehl-i kible) koji cine ibadet, ali cije vjerovanje nije u skladu sa (ehlisunnetom) i one koji umru, a da teobu (pokajanje) nisu ucinili, kaznit ce patnjama u Dzehennemu, s tim što oni (dakle, novotari - bid’at) nece vjecno ostati u njemu.

Dzaiz je još na dunjaluku ocima vidjeti Allaha, dz.š., ali Ga niko nije tako vidio. Na Sudnjem danu, na mahšeru ce se Allah, dz.š., nevjernicima i muslimanima griješnicima pokazati u svojoj ljutnji, srdzbi i uzvišenosti, a dobri mu’mini vidjet ce Ga u Njegovoj plemenotosti i dobrocinstvu. Znaci, mu’mini ce Ga u Dzennetu vidjeti u svom Njegovom dzemalu (ljepoti). Vidjet ce Ga i meleki i zene, a kafirima se to nece dopustiti. Prema cvrstim predajama, ni dzinnima to nece biti dozvoljeno. Po vecini alima, potpuni mu’mini bit ce pocašceni gledanjem Njega svakoga sabaha i akšama, oni sa nizom deredzom - svakoga petka, a zene - nekoliko puta godišnje, poput postojanja nekoliko blagdana (praznika) u godini.

[Šejh Abdulhak-i Dehlevi (umro 1642./1052. hidzretske godine u Delhiu), u knjizi na perzijskom jeziku (Tekmil-ul-iman) kaze: “U hadis-i šerifu je receno: »Na Sudnjem danu vidjet cete vašega Gospodara baš kao što vidite cetrnaesti mjesec”. Uzvišenoga Allaha ce se na Ahiretu dozivjeti bezosjetilno, kao što Ga na ovom svijetu spoznajemo. Veliki alimi poput Ebul-Hasana Eš’arije, Sujutije i Bejhekija tvrde da ce i meleki u Dzennetu vidjeti Allaha, dz.š., Imam-i a’zam ebu Hanife i drugi ucenjaci smatraju da dzinni ne mogu zarasivati sevape i uci u Dzennet i samo oni što vjeruju (dzinni vjernici) spasit ce se Dzehennema. Rekli smo da ce Ga zene visati svega nekoliko puta godišnje, potpuni vjernici dva puta dnevno (ujutru i navecer), a ostali vjernici samo petkom. Prema ovom skromnom alimu, ovakav tretman zasluzuju i zene, dzinni i meleki vjernici. Ispravno je da se hazreti Merjema, hazreti Hatidza, hazreti Aiša i druge Poslanikove zene, zatim Merjema, Asija i ostale cestite zene (radijallahu teala anhunne edzmein), tretiraju kao izuzeci mesu zenama. I imam-i Sujutija ukazuje na to.]

Treba vjerovati u viœenje Allaha, dz.š., a ne treba razmišljati kako, na koji nacin cemo Ga vidjeti jer, Allahova, dz.š., djela se ne mogu razumom pojmiti. Ona nisu slicna ovosvjetskim djelima. (Ne mogu se mjeriti sa spoznajama fizike i hemije.) Uzvišenom Allahu se niko ne moze usprotiviti. On nije materija, nije organizam. (Nije element, vrsta fuzija i tome slicno.) Allah, dz.š., se ne moze brojati, racunati niti mjeriti. Izvan vremena je. Nema ništa prije, poslije i nakon Njega, ništa ispod ili iznad Njega, niti nešto s Njegove lijeve ili desne strane. Zbog toga ljudska misao, znanje i um ništa Njegovo (nijedan djelic Njega) ne mogu razumjeti. Ne moze se shvatiti i nacin kako cemo Ga vidjeti. Rijeci ruka, noga, strana, mjesto i slicno nisu prikladne za Allaha, dz.š., a kada se spominju u kur’anskim ajetima i Poslanikovim hadisima nemaju znacenje koje mi koristimo i koje znamo. Takvi ajeti i hadisi nazivaju se mutešabihat. U njih treba vjerovati, a ne nastojati razumjeti njihovu bit, tj. oni se mogu tumaciti (te’vil) i tada im se daje drukcije, Allahu prikladno znacenje. Na primjer, rijec ruka oznacavala bi snagu i energiju.

Muhammed, a.s., je Allaha, dz.š., vidio na mi’radzu. To nije bilo poput ovosvjetskog gledanja. Ako neko kaze da je Allaha, dz.š., vidio na dunjaluku, on je zindik (munafik). I evlije (kaddesallahu teala esrarehum edzmein) ne visaju Ga na nacin kako se inace nešto visa na Ovome svijetu ili na Ahiretu. To nije pravo, ru’jet viœenje, vec tzv. šuhud viœenje (znaci, srcem ili ocima samo uoce prikladnu, blisku slicnost). Ukoliko neko od evlija kaze da Ga je vidio, najvjerovatnije nije bio pri punoj svijesti i pricinilo mu se za šuhud da je ru’jet. Ili se radi o nekoj razumljivoj rijeci koja je prethodno protumacena (te’vil).

Pitanje: Iz dosadašnjeg izlaganja vidjeli smo da je dzaiz Allaha, dz.š., ocima vidjeti još na Ovome svijetu. Zašto neko ko kaze da mu se desilo nešto što je dzaiz postaje zindik? Ako onaj što tvrdi da se takvo nešto desilo biva kafir, moze li se za to reci da je dzaiz?

Odgovor: Jezicki, dzaiz, bilo da se desilo ili ne, znaci nešto što je prikladno, odgovarajuce. Mesutim, po eš’arijskoj školi (utemeljitelj Ebul-Hasan Ali bin Ismail Eš’ari, umro u Bagdadu 941./330. po H. godine) ru’jet je dzaiz kada smo na Dunjaluku blizu Allaha, dz.š., kada se nasemo pred Njim i kada Ga vidimo jednim sasvim drukcijim pogledom, koji ima specificnu snagu i koji je izvan ovosvjetskih stvorenih zakona fizike. Na primjer, dzaiz je nekome slijepcu u Kini pokazivati mušicu u Andalusu (Španija) ili nekom covjeku na našoj planeti pokazivati nešto što se nalazi na Mjesecu ili na nekoj drugoj zvijezdi. Ali ovakva moc pripada samo Allahu, dz.š. Drugo, to da smo Ga vidjeli na Ovome svijetu nije u skladu sa kur’anskim ajetima i konsenzualnim mišljenjima alima. Zato, onaj koji takvo nešto tvrdi postaje mulhid (bezboznik) ili zindik. Kao treci odgovor mozemo navesti da ru’jet na Ovome svijetu ne postaje dzaiz dunjaluckim visenjem Allaha, dz.š., po fizickim zakonima. Zapravo, kada neko kaze da je vidio Allaha, dz.š., isto je kao kad to kaze za druge stvari koje vidi. A to je visenje koje nije dzaiz. Osoba koja govori nešto poput ovoga što vodi u nevjerstvo, naziva se mulhid ili zindik.

Nakon ovih odgovora hazreti Halid Mevlana (obratite paznju!) kaze, cime ukazuje na vecu snaznost drugog odgovora, da i mulhid i zindik za sebe tvrde da su muslimani (da vjeruju). Mulhid je, cak, iskren kada to govori jer je ubijesen da je na pravom putu. Dok je zindik dušman (neprijatelj) islama. On se samo prikazuje muslimanom radi lakšeg rušenja islama iznutra i varanja iskrenih muslimana.

Ne moze se misliti da Allahu, dz.š., prolaze dani i noci, da ide vrijeme. Pošto kod Allaha niukom pogledu nema nikakvih promjena ne moze se reci da je On u prošlosti bio takav i takav, a u buducnosti ce biti takav i takav. Njega ništa ne moze privuci. Ni sa cim se ne moze spojiti. Uzvišeni Allah nema sebi slicnoga, suprotnoga, nema ortaka, pomagaca, zaštitnika. Nema oca, majku, sina, kcerku, paricu (zenu). Uvijek je prema svakome spreman i sve okruzuje i pokriva pogledom. Svima je blizi od njihove zile kucavice. Mesutim, Njegova spremnost, okruzivanje i bivanje blizu nije na nacin kako to mi zamišljamo. Njegova blizina ne moze se razumijeti preko ucenja alima, oštroumnosti naucnika društveno-prirodnih znanosti ili pronicljivosti evlija. Suštinu toga ljudski um ne moze pojmiti. Allah, dz.š., je u Svom bicu i svojstvima isti (jedan) i ni u jednom od njih nema promjenjivosti ili preobrazaja.

Allahova, dz.š., imena su postojana (stabilna - tevkifi). Dzaiz je izgovarati Njegova imena koja se u islamu spominju, a nije dzaiz izgovarati ono što se ne spominje. [Na primjer, za Allaha, dz.š., se kaze da je Alim, ali se ne moze reci da je Fakih jer, u islamu se takav naziv za Allaha, dz.š., ne spominje. Slicno tome, nije dzaiz umjesto imena Allah govoriti Bog, pošto to oznacava bozanstvo, obozavatelja (ilah, ma’bud). Govori se, na primjer, da je bozanstvo Hindusa krava. A moze se reci da Allah jedan, nema drugog boga osim Njega. I u drugim jezicima rijeci poput Dieu, Gott i God mogu se koristiti u znacenju bozanstva, a ne umjesto imena Allah.]

Allahova imena su beskrajna. Poznato je da ima hiljadu i jedno ime, odnosno toliko je njegovih imena obznanjeno ljudima dok je u vjeri muhamedanskoj naznaceno njih 99 i nazivaju se esma-ul-husna.

Allah, dz.š., ima šest svojstava, tzv. sifat-i zatije (njih smo ranije naveli). Po (maturidijama), On ima osam sifat-i subutije svojstava, a (eš’arije) misle da ih je sedam. I ova Njegova svojstva neprolazna su i vjecna, kao i Njegovo bice. Dakle, postoje do beskraja i sveta su. Nisu poput svojstava stvorenja. Ne mogu se razumjeti umom, mišlju ili komparirajuci ih sa ovosvjetskim svojstvima. Allah, dz.š. je po jedan dio od ovih svojstava dao i ljudima. Promatrajuci njih djelomicno, mogu se razumjeti i Allahova svojstva. Pošto covjek ne moze shvatiti Allaha, dz.š., nije dzaiz da ispoljava upornost u tome. Allahovih osam sifat-i subutije nisu identnicna s Njegovim bicem, ali nisu ni odvojena od Njega. Dakle, ta svojstva nisu On sam, a nisu ni mimo Njega. To su slijedeca svojstva: hajat, ilm, sem’, besar, kudret, kelam, irade i tekvin. Kod eš’arija svojstva tekvin i kudret su ista.

Svako od osam Allahovih svojstava je jednostavno, u postojanom je stanju. U nijednom od njih ne moze biti nikakvih promjena. Ali, s obzirom na njihov uticaj na stvorenja, svako od njih je mnogobrojno (mnogoznacno). Ipak, to ne šteti njihovoj jednostavnosti. Tako, na primjer, i pored toga što je Allah, dz.š. stvorio toliko raznovrsnih stvorenja i što ih sve odrzava u zivotu, On je samo Jedan i kod Njega nema promjena. Svako stvorenje, uvijek i u svakom pogledu, ima potrebu za Njim. On niotkog nije ovisan.

2. Drugo od šest nacela u koje treba vjerovati je vjerovanje u Allahove meleke. Melek, otprilike, znaci: izaslanik, dostavljac vijesti ili kuvvet (snaga). Meleki su organizmi, veoma su dragi, produhovljeni, zivi, pametni. Meleki ne posjeduju loše karakteristike koje imaju ljudi. Oni se mogu preobraziti u bilo koji oblik (lik). Mogu se pojaviti (zadobiti) u lijepim likovima (kao što gas, tecno gorivo moze biti u mehkom i cvrstom stanju, a kada je u ovom drugom onda se moze i oblikovati). Meleki ne nastaju od duše velikih ljudi, koja ih napušta pri smrti, kako ih tretiraju kršcani. Oni nisu ni bezmaterijalni, poput energije i snage, a upravo takvim ih je smatrao dio starih filozofa. Oni se nazivaju rijecju melaike. Stvoreni su prije svih zivih stvorenja. Zbog toga je nalozeno da vjerovanje u njih treba prethoditi vjerovanju u kitabe (Allahove objave), a zatim u Poslanike. I u Kur’an-i kerimu je isti redoslijed.

Vjerovanje u meleke treba biti da su oni Allahovi, dz.š., robovi. Nisu Njegovi ortaci, niti kceri - kako su ih shvatali kafiri i mušrici (politeisti). Allah, dz.š., voli sve meleke. Oni su poslušni Allahovim naredbama i ne griješe. Ne odbijaju naredbe. Bespolni su i ne zene se niti udaju. ne mogu imati potomstvo. §ivi su. Abdullah ibni Mes’ud, r.a., prenosi da je jedan dio meleka imao potomstvo i da su Iblis i dzinni, zapravo, ti potomci. Ali, opovrgavanje i odgovori na ovu tvrdnju zabiljezeni su u mnogim knjigama. Bezgriješnost meleka ne mijenja to što su oni, kada je Allah, dz.š., odlucio stvoriti covjeka, upitali (to pitanje se naziva zelle): Gospodaru, zar ceš na Zemlji stvoriti one što ce nered ciniti i krv prolijevati?

Najviše ima stvorenih meleka, a njihov tacan broj, osim Allaha, dz.š., niko ne zna. Nema mjesta na nebesima gdje meleki ne cine ibadet. Nebo je puno meleka koji su na ruku’u ili na sedzdi. Meleki u svemu imaju i vrše svoje duznosti; na nebesima, na zemlji, u travi, na zvijezdama, kod zivih i nezivih bica, u kapljicama kiše, na listovima drveca, u svakom molekulu, atomu, reakciji, pokretu itd. Svugdje realiziraju Allahove naredbe. Oni su posrednici izmesu Allaha, dz.š., i Njegovih stvorenja. Neki od njih su nadreseni ostalima. Neki donose vijesti Pejgamberima. Pojedini u ljudska srca usasuju lijepa mišljenja koja se nazivaju ilham. Neki, opet, nisu nikako obavješteni ni o ljudima niti o svim ostalim stvorenjima. Pred Allahovom ljepotom, vidjevši je, izgubili su se. Svaki melek ima jasno odreœeno mjesto i ne moze ga napustiti. Neko od njih ima dva, neko cetiri ili više krila. [Krila meleka su razlicita i nikako nisu mesusobno slicna, kao što nisu ista krila pojedinih zivotinja ili krila aviona. Kada covjek nešto što ne zna ili što nije vidio prvi put uoci, onda ga zamišlja poput necega što mu je vec poznato. Meleki imaju krila i vjerujemo u to, ali ne znamo kako izgledaju. Slike zene sa krilima, koje se pojavljuju po crkvama, na skupovima i u filmovima i koje predstavljaju navodnim melekima, obicna su izmišljotina. Muslimani ne prave takve slike i ne trebaju to smatrati ispravnim, niti dozvoliti da ih takva loša i podla djela nemuslimana zavedu.]

Dzennetski meleki su u Dzennetu, a najveci i najpoznatiji mesu njima zove se Ridvan. Dzehennemski meleki se nazivaju zebani i oni u njemu izvršavaju preuzete obaveze. Dzehennemska vatra njima ne moze naškoditi, kao što more nije štetno ribama. Velikih zebani-meleka ima 19, a ime najveceg od njih je Malik.

Postoje cetiri meleka koji biljeze sva loša i dobra djela covjeka, dvojica danju, a dvojica nocu, i zovu se kiramen katibin ili hafaza meleki. Navodi se da pored ovih ima još tzv. hafaza meleka. Melek s covjekove desne strane nadresen je onome s lijeve strane i on biljezi ibadete i ljudska dobra djela, a lijevi biljezi loša djela. Postoje i meleki koji ce u kaburu vršiti azab nad nevjernicima i muslimanima silnicima i oholima i meleki koji ce nam postavljati pitanja. Ti meleki se zovu Munkir i Nekir. A mu’mine ce ispitivati meleki Mubeššir i Bešir.

Meleci imaju razlicite nivoe uzvišenosti, odnosno vrlina. Najuzvišeniji su: Dzebrail, a.s., cija je obaveza donošenje Objave (vahj) pejgamberima i pojašnjavanje (Allahovih) zabrana i zapovijedi. Drugi je Israfil, a.s., koji ce puhanjem dva puta u rog zvani sur najaviti Sudnji dan. Nakon prvog puhanja, osim Allaha, dz.š., usmrtit ce se sva ziva stvorenja, a drugim puhanjem sva ce se ponovo ozivjeti. Treci je Mikail, a.s. Njegova je obaveza uspostavljanje ekonomske ravnoteze (donošenje izobilja, siromaštva, blagostanja, spokojstva itd.) i pokretanje svake materije. Cetvrti je Azrail, a.s., i on uzima dušu covjeka (razdvaja je od tijela). Slijede cetiri grupe meleka visokih vrlina: cetiri meleka zvana hamele-i Arš. Na kijametskom danu bit ce ih osam. Mukarrebin su meleki koji su u Allahovoj, dz.š., blizini. Najveci meleki, zaduzeni za izvršenje azaba, zovu se kerubijan, a oni zaduzeni za rahmet nazivaju se ruhanijan.

Ovo su sve meleki visokog stupnja - stupnja veceg od svih ljudi, osim Allahovih poslanika, (alejhimussalevatu vet-teslimat). Iskreni (sahih) vjernici i evlije po stupnju su odmah nakon ovih nabrojanih i prije ostalih meleka. Znaci, bolji su i uzvišeniji od njih, a ostali meleki su bolji i na vecem stupnju od drugih muslimana silnika i griješnika.

Kafiri su nizi od svih stvorenja. Kada se prvi put puhne u sur (rog) bit ce usmrceni i svi meleki osim cetiri velika meleka i meleka iz grupe hamele-i Arš. Oni ce biti kasnije usmrceni, i to najprije hamele-i Arš pa onda cetiri velika meleka. Drugim puhanjem prvo ce se ozivjeti svi meleki, a hamele-i Arš i cetiri velika meleka bit ce prozivljeni prije drugoga puhanja. Znaci, ovi meleki bit ce uništeni nakon svih bica, kao što su i stvoreni prije svih zivih bica.

3. Treca od šest stvari u koje treba vjerovati je vjerovanje u Allahove objavljene knjige. Allah, dz.š., je ove knjige (objave) spuštao (dostavljao) na razne nacine: govoreci na uho melekima i pojedinim pejgamberima, nekima (poslanicima) u vidu levhi (pisanih tekstova), a nekima direktno, bez posredništva meleka. Sve ove knjige predstavljaju Allahov govor (kelam), vjecne su i neprolazne. Nisu stvorene i nikako nisu rijeci meleka ili pejgambera. Govor uzvišenog Allaha ne slici govoru kojeg mi pišemo ili pamtimo. Nije vokabularni ni fonetski. Covjek ne moze pojmiti karakter Allaha, dz.š., i Njegovih svojstava, s tim što taj govor (kelam) ljudi mogu citati, pamtiti i pisati i u tim slucajevima on se aktualizira (dogasa, pojavljuje). Znaci, kada su ljudi u kontaktu sa Allahovim govorom onda on postaje stvoren i dogasa se, a kada se razmišlja o postojanju Allahovog govora onda je on kadim (postojan, trajan, sveobuhvatan).

Sve Allahove objavljene knjige su ispravne, istinite i ne mogu biti pogrješne i neistinite. Bez obzira što je receno da je, i pored Njegovih upozorenja kako ce kazniti i patnji izloziti, oprost moguc i dzaiz - to je vezano za Njegovu zelju i volju i za uvjete koje mi ne mozemo doznati. Govor (kelam) koji nagovještava kaznu i patnju nije tek radi obznanjivanja necega Što ce kasnije, nakon oprosta, postati neistina. Nije dzaiz da Allah, dz.š,. ne pruzi blagodati koje je obecao, ali dzaiz je da nam oprosti (nagovještenu) kaznu. Da je to tako pokazuju i razum i kur’anski ajeti.

Kur’anske ajete i hadis-i šerife treba tumaciti na jasan i otvoren nacin i nije dzaiz pridavati im drukcija ili njima slicna znacenja. [Kur’an, a.š., i hadisi su na jeziku i dijalektu Kurejšija. Prema tome, rijecima treba dati znacenja koja su bila u upotrebi u Hidzazu prije 1.400 godina. Nije ispravno prevoditi ih dajuci im današnja znacenja, koja su se vremenom izmijenila.] U ajetima zvanim (mutešabihat) ima nejasnih, tajnih znacenja. Njihova znacenja poznaje samo Allah, dz.š., i veoma mali broj onih kojima je dato znanje zvano ilm-i ledunni, a i oni ih poznaju onoliko koliko im je dato da znaju. Niko drugi ih ne moze razumjeti. Zato, za mutešabih ajete treba vjerovati da predstavljaju Allahov govor i ne istrazivati njihova znacenja. Ucenjaci eš’arijske škole drze da je dzaiz naširoko ili ukratko tumaciti (te’vil) takve ajete. Te’vil znaci izbor izmesu mnogobrojnih, manje poznatih znacenja rijeci. Na primjer, Allahov govor su rijeci iz sure Isra koje u prijevodu znace: “Allahova ruka je iznad (bolja) od njihovih ruku” i ne treba se pitati šta je Allah, dz.š., htio ovim rijecima, vec treba vjerovati u to. Najbolje je reci: Ja ne mogu dokuciti njihovo znacenje, to samo Allah, dz.š., zna. Allahovo znanje ne slici našemu, Njegova zelja našoj zelji, pa tako i Allahova ruka nije kao ruke Njegovih robova (stvorenja).

Allah, dz. š., je nekim ajetima (ili dijelovima) iz Svojih objavljenih knjiga promijenio (derogirao) nacin citanja ili njihova znacenja, a ponegdje oboje istovremeno. Kur’an-i kerim je derogirao sve prijašne objave i ukinuo njihove naredbe. U Kur’an-i kerimu, sve do Sudnjeg dana, ne moze biti nikakvih pogrješki, zaborava, viškova ili krnjavosti. Svo znanje, iz prošlosti i u buducnosti, smješteno je u Kur’anu, a.š., te je on zato bolji i vrijedniji od svih ostalih nebeskih knjiga. Kur’an je Poslanikova najveca mu’dziza. Kada bi se sakupili svi ljudi i dzinni u pokušaju da naprave (napišu) makar kratki dio slican onima iz Kur’ana, ne bi uspjeli. Najbolji predislamski arapski pjesnici zajednicki su to pokušali i trudili se, ali nisu uspjeli sastaviti ni dio koliko tri kratka kur’anska ajeta. Nisu se mogli ponijeti sa tekstom Kur’ana i sami su se sebi cudili. Allah, dz.š.,, islamske dušmane pred Kur’anom cini nemocnima i porazenima. Kur’an-i kerim je iznad ljudske moci i (knjizevnog) stvaralaštva. Zato su ljudi nemocni da sastave nešto slicno. Kur’anski ajeti, i pored toga što su ispisani harfovima kojima se koriste u Arabiji, nisu kao ljudski stihovi i njihove (krnjave) poezije.

Postoje 104 nama poznate nebeske knjige. Od toga se zna da je deset suhufa dato (Ademu), a.s., 50 suhufa Šisu (Šit), a.s., 30 suhufa (Idrisu), a.s., i deset suhufa (Ibrahimu), a.s. (Tevrat) je spušten (objavljen) (Musau), a.s., (Zebur) - (Davudu), a.s., (Indzil) - (Isau), a.s., i (Kur’an-i kerim) - (Muhammedu), a.s.

Kada neko (ucenjak) zeli nešto narediti, zabraniti, upitati ili objasniti (donijeti fetvu) prvo se rukovodi Allahovim objavama. Njihova znacenja koja su smještena u našem razumu nazivaju se kelam-i nefsi i za njih se ne moze reci da su na arapskom, perzijskom, turskom jeziku itd. Izgovaranjem na raznim jezicima ona ne mogu poprimiti drukcija znacenja. Rijeci kojima se objašnjava njihovo znacenje zovu se kelam-i lafzi i one mogu biti na razlicitim jezicima. Iz ovoga se razumije da je kelam-i nefsi posebno, nepromjenjljivo i jednostavno svojstvo njegovog vlasnika poput ostalih, kao npr. ilm, sem, irade itd. Dok je (kelam-i lafzi) skupina harfova (slova) koja razjašnjava (kelam-i nefsi), koja dopire do ljudskog uha i koja izvire iz usta govornika. Prema tome, Allahov govor (kelam) nije stvoren, nije šuteci, stoji uporedo s Njegovim bicem, oduvijek je i zauvijek je (vjecan). Kelam je zasebno Allahovo svojstvo mesu svojstavima sifat-i zatije i svojstavima sifat-i subutije (kao što su ilm, irade i dr.).

I svojstvo kelam je jednostavno i nepromjenjivo. Kelam nije slovan (tekstualni), niti fonetski. On se ne moze rascjepkavati u smislu davanja naredbi, zabrana, obavijesti, objašnjenja itd., ne moze se preinacavati na arapski, perzijski, hebrejski, turski, semitski i druge jezike - dakle, ne moze poprimiti takve oblike i ne moze se pisati. Nisu mu potrebna posredovanja (pomagala) kao što su um, sluh, jezik itd. Moze biti izgovaran na bilo kojem jeziku. Ako se govori na arapskom jeziku onda je on Kur’an-i kerim, na hebrejskom biva Tevrat, a ako je na semitskom onda je Indzil. [U knjizi (Šerh-ul-mekasid) (autor Sa’duddin Taftezani, umro 1389./792. po H. u Semerkandu) navodi se da je Indzil ukoliko se izgovara na grckom jeziku, a Zebur je kada je na semitskom.]

Allahov govor (kelam-i ilahi) donosi razlicite stvari. Kada objašnjava dogasaje (zbivanja) postaje haber (vijest), u suprotnom je imša. Ako ukazuje na stvari koje se trebaju izvršiti biva emr (naredba), a ako je rijec o zabranama onda je nehj. S tim što treba imati na umu da u kelam-i ilahu ne moze biti promjena i umnozavanja. Sve Bozije objave (knjige i suhufi) poticu od Allahovog svojstva kelam i kada su na arapskom nazivaju se Kur’an-i kerim, odnosno Objava, koja je slovna, napisana, koja se izgovara, poima i pamti i koja je spuštena u sreœenom, kompletnom stanju, te jenazivamo kelam-i lafzi ili (Kur’an-i kerim). Dzaiz je nazvati ga i (kelam-i ilahi) ili (sifat-i ilahi) pošto on ukazuje i na (kelam-i nefsi). Naziv Kur’an koristimo i za cjelinu teksta i za bilo koji njegov dio.

I konsenzusom ucenjaka - sljedbenika prvavoga puta, potvrseno je da kelam-i nefsi nije stvoren, vec je iskonski, a nema konsenzusa za nastalost ili vjecnost kelam-i lafza. Jedan dio njih tvrdi da za kelam-i lafzi ne treba govoriti da je nastao jer bi se time moglo razumjeti da je i kelam-i nefsi stvoren. Po njima, to je najbolje rješenje. Poznato je da ljudski razum memorira (pamti) nešto što mu je pokazano da vidi. Ehlisunnetski alimi, odgovarajuci na tvrdnje da je Kur’an stvoren, kazu da je stvoreno ono što ucimo, rijeci Kur’ana kada ih izgovaramo. Oni, jednoglasno, tvrde da su i kelam-i lafzi i kelam-i nefsi Allahov govor (kelam), bez obzira što ima pojedinaca koji se povode za pogrješnim tumacenjima. Drugim rijecima, to znaci da je Uzvišeni Allah Stvoritelj (kelam-i lafza).

Pitanje: Iz dosad iznesenog vidi se da se Allahov vjecni govor ne moze pojmiti. Kazati - shvatio sam Allahov govor, znaci da smo shvatili procitane i izgovorene rijeci, odnosno znacilo bi da smo razumjeli glas citaca kao i vjecni kelam-i nefsi. Svi poslanici, pa cak i ostali ljudi, Allahov govor mogu razumjeti na ova dva nacina. Šta je onda razlog Musaovog, a.s., izdvajanja od ostalih, nazivajuci ga kelimullah?

Odgovor: Musa, a.s., je razumio netekstualni i nefonetski vjecni Allahov govor, što predstavlja izuzetak na ovome svijetu. On ga je razumio na nacin kako se ne moze objasniti, isto kao što se (rijecima) ne moze objasniti visenje Allaha, dz.š., u Dzennetu. I niko osim njega to nije dozivio. Ili je, mozda, Musa, a.s., Allahov govor razumio (cuo) putem glasa, i to ne samo culom sluha, vec svakim djelicem svoga tijela? Ili ga je cuo preko drveta, ali ne glasom, nego nebeskim potresom ili na drugi nacin? On je naziv (kelamullah) dobio upravo zato što je na jedan od ova tri nacina razumio (cuo) Allahov govor. I Muhammed, a.s., je na Mi’radzu i tokom primanja Objave preko Dzebraila, a.s., Allahov govor (kelam-i ilahi) razumio i cuo na isti nacin.

4. Cetvrto od šest nacela imana je vjerovanje u Allahove poslanike. Oni su poslani da bi ljudima ukazali na pravi put - put kojim je Allah, dz.š., zadovoljan. Rijec rusul oznacava mnozinu - poslanici, a odrazava donosioca vijesti. U islamu resul predstavlja plemenitu i vrijednu osobu koja je, svojom pamecu, naravom, znanjem, nacinom stvaranja (dolaska na ovaj svijet), iznad svih ostalih ljudi iz njegovog vremena i sredine. (Resul) (Boziji poslanik) nema nikakvih loših osobina ili negativnosti. Poslanici posjeduju svojstvo ismet, što znaci da ne cine nikakav grijeh (ni mali, ni veliki), kako prije obznanjivanja njihova poslanstva, tako ni kasnije. [Kafiri u svom nastojanju rušenja islama govore da je Muhammed, a.s., prije nego što je postao Boziji poslanik, idolima prinosio zrtve i te svoje tvrdnje potkrepljuju knjigama pojedinaca koji nisu pripadnici nijednog mezheba. Iz do sada navedenog teksta vidi se da je ova lazna potvora potpuno netacna. Poslanici i u periodu prije poslanstva nemaju nikakvih tjelesnih mahana, kao što su npr. slijepoca, gluhost i sl. Treba vjerovati u postojanost sedam svojstava prisutnih kod svih poslanika: emanet, sidk, teblig, adalet, ismet, fetanet i emnul-azl. Poslanici se ne mogu opozvati (azl), a svojstvo fetanet znaci - izrazito pametan i inteligentan, pronicljiv.

Pejgamber koji donosi novi zakon (šerijat) naziva se (resul), a pejgamberi koji ne donose novi zakon, novu vjeru, vec pozivaju u prijašnju, tj. u aktualnu, nazivaju se imenom nebi. U prenošenju Allahovih zapovijedi ljudima i u njihovom pozivanju u vjeru nema nikakve razlike izmeœu nebijja i resula. Vjerovanje u Bozije poslanike podrazumijeva da izmesu njih ne treba praviti nikakvih razlika i biti ubijesen u njihovu iskrenost (sidk) i pravednost.

Poslanstvo se ne moze postici trudom, velikim ibadetom, asketizmom itd. To biva samo Allahovim odresenjem i izborom. Posredstvom poslanika, ljudima su objavljene vjere radi njihove koristi, srece i blagostanja na Ovome svijetu, radi zaštite od svih loših stvari i radi upute i spasa. U pozivanju ljudi na vjerovanje u Allaha i izvršavanje njegovih naredbi poslanici se uopce nisu pribojavali dušmana, cak i kada ih je bilo mnogo, niti su obracali paznju na njihova ponizenja i izrugivanja. Kako bi Allah, dz.š., potvrdio da su poslanici iskreni (sidk) i da govore istinu, ojacao ih je mu’dzizama, kojima se niko nije mogao usprotiviti. Zajednica ljudi koja prihvati, vjeruje i slijedi odresenog Bozijeg poslanika naziva se njegovim ummetom. Na Sudnjem danu ce poslanicima biti omoguceno da se kod Allaha, dz.š., zauzimaju (šefaat) za velike griješnike iz redova svoga ummeta, i to zauzimanje Allah, dz.š., ce prihvatiti. Poslanici ce se zauzimati i za alime, iskrene mu’mine i u potpunosti Allahu odane robove iz svojih ummeta. Poslanici (alejhimussalevatu vetteslimat) su u svojim mezarima zivi na nama nepoznat nacin. Zemlja ne moze istruhnuti njihova mubarek-tijela. Zbog toga se u jednom hadisu kaze: “Poslanici u svojim mezarima klanjaju namaz i obavljaju hadz”.

[(Vehabije) u Arabiji ne vjeruju u ovaj hadis-i šerif, a iskrene vjernike koji u to vjeruju nazivaju kafirima. Zbog pogrješnog tumacenja nejasnih tekstova Kur’ana i hadisa (nass), oni postaju sljedbenicima bid’ata (novotarija) i nanose veliku štetu muslimanima. (Vehabizam) je uspostavio Muhammed bin Abdulvehhab, ahmak iz Nedzda. Prevario ga je engleski špijun i cionist Hempher poturajuci mu Ibni Tejmijjina (Ahmed ibni Tejmijje, umro 1328./728. po H., u Siriji) mišljenja. Proširio se svugdje u svijetu preko knjiga Egipcanina Abduhua. Ehlisunnetski alimi u mnogim svojim djelima iznose da su oni otišli na stranputicu (dalalet), a ne, kako se istice, da su pripadnici petoga mezheba. Ovakvo stanovište se naširoko obrazlaze u knjigama koje govore o vjecnoj sreci (se’adet-i ebedijje) i o (Sudnjem danu i Ahiretu). Neka Allah, dz.š., zaštiti sve vjernike od vehabizma i neka ih ne odvoji od ucenja alima (ehlisunneta), potkrijepljenog Poslanikovim hadisima.]

Poslanici (alejhimusselam) i kada spavaju oci - srca im ne spavaju. Svi poslanici su jednaki u obavljanju svojih poslanickih obaveza i u posjedovanju poslanickih atributa. Svi imaju sedam svojstava koje smo ranije naveli. Oni se ne mogu opozvati, poslanstvo im se ne moze oduzeti, dok se od evlija moze oduzeti njihovo svojstvo evlijstva. Poslanici (alejhimussalevatu vetteslimat), su ljudi. Ne moze ljudima biti poslanik neko od dzinna ili meleka i oni ne mogu dostici stupanj Bozijeg poslanika. Poslanici mesusobno imaju odreœenih razlika koje se, npr., ogledaju u brojnosti ljudi (ummeta) kojima su poslani, u velicini zemlje gdje su poslani, u rasprostranjenosti njihova ilma (znanja) i marifeta (metode djelovanja), brojnosti i trajnosti njihovih mu’dziza i u posjedovanju zasebnih vrijednosti i dobrota. Zbog svega nabrojanoga, (Muhammeda) a.s., je iznad svih ostalih poslanika.

Tacan broj Bozijih poslanika nije poznat. Navodi se da ih ima više od 124 hiljade, da su 313 ili 315 resuli i da meœu njima ima šest odabranih koji se zovu ulul’azm. To su slijedeci Boziji poslanici: (Adem), (Nuh), Ibrahim), (Musa), (Isa) i (Muhammed), alejhimussalatu vesselam.

Poimenicno su poznata 33 poslanika: (Adem, Idris, Šit) ili Šis, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Lut, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Ejjub, Šuajb, Musa, Harun, Hidr, Juša’ bin Nun, Iljas, Eljesa’, Zulkifl, Šem’un, Išmoil, Junus bin Meta, Davud, Sulejman, Lokman, Zekerijja, Jahja, Uzejr, Isa bin Merjem, Zulkarnejn i Muhammed, alejhi ve alejhimussalatu vesselam.

U Kur’anu je spomenuto 28, a Šit, Hidr, Juša’, Šem’un i Išmoil nisu spomenuti. Ne zna se precizno da li su i Zulkarnejn, Lokman i Uzejr Boziji poslanici. Drugo ime Zulkifla, a.s., je Harkl. Ima i onih koji tvrde da je to Iljas, Idris ili Zekerijja, a.s.

Ibrahim, a.s., dobio je naziv Halilullah (Allahov prijatelj) zato što u njegovom srcu nije bilo mjesta ni za kakvu ljubav prema bilo kojem stvorenju osim one prema Allahu, dz.š. Musa, a.s., je Kelimullah jer je razgovarao sa Allahom dz.š. A Isa a.s. je Kelimetullah pošto nema oca. Njega je majka rodila samo putem Bozije naredbe: (Budi)! Ljudi su na razlicite nacine (citanjem, slušanjem predavanja itd.) saznali i za ostale Allahove rijeci pune mudrosti.

Muhammed, a.s., je (Habibullah). On je najcjenjeniji, najuzvišeniji i najprosvjetljeniji u citavom covjecanstvu. Uzrok je stvaranju svih ostalih stvorenja. Ima veoma mnogo dokaza koji potvrsuju njegov epitet Habibullah. Zato se o njemu ne mogu izgovarati nedolicne i ruzne rijeci. Muhammed, a.s., ce na Sudnjem danu prvi biti prozivljen iz svoga kabura, prvi ce doci na mahšer (mjesto opceg okupljanja) i prvi ce uci u Dzennet. Premda se sve njegove mu’dzize ne mogu ni pobrojati - najzad, ljudi su nemocni da to izvedu - ogranicit cemo se na navosenje mu’dzize o Mi’radzu:

Dok je Muhammed, s.a.v.s., bio u svojoj postelji njegovo mubarek-tijelo preneseno je iz Mekke do Mesdzid-ul-aksa u Kudsu (Jerusalimu), odatle do nebesa, a nakon Sedmoga neba bio je na mjestima za koja je Allah, dz.š., zelio da ih on posjeti. Na ovaj nacin treba i vjerovati u Mi’radz.

[Zalutala sekta ismailije i pojedini din-dušmani, koji se predstavljaju ucenjacima, govore da je Mi’radz bio samo duševno stanje, da se desio samo duševno. Pišuci da Mi’radz nije bio tjelesni, oni nastoje varati i uticati na mlade ljude. Ne treba uzimati njihove iskvarene knjige i povoditi se za njima. U mnogim ispravnim knjigama opširno je pisano o tome kako se desio Mi’radz, kao npr. knjiga (Šifa-i šerif), autora Kadia Ijada, a i u knjizi (Se’adet-i ebedijje) ima objašnjenja Mi’radza.]

Muhammed, a.s., je sve do (Sidre-tul-munteha) bio sa melekom Dzebrailom. (Sidre-tul-munteha) je drvo na Šestom i Sedmom nebu, i nijedno znanje i uzvišenost ne mogu ga probiti i nadvisiti. Poslanik je Dzebraila vidio na Sidre-tul-munteha u njegovom pravom obliku, sa šest stotina krila. Dzebrail, a.s,. je ostao na Sidre-tul-munteha, a Poslanik je odatle nastavio sam, na (Buraku). Burak je vrsta zivotinje bijele boje, iz Dzenneta, ne pripada ovosvjetskim zivotinjama, nema spola i veoma je brza. Korak joj je dug koliko oko moze vidjeti. Resulullah, (s.a.v.s.), je u (Mesdzid-ul-Aksa) predvodio (imamio) ostale pejgambere na jaciji ili sabah-namazu. Tada su pejgamberske duše poprimile prijašnje, ljudske oblike. Od (Kudsa) do Sedmog neba (taj put naziva se Mi’radz) Poslanik je uzdignut odjednom, putem nama nepoznatih merdevina. Na tom putu meleki su bili poredani s obje Poslanikove strane i docekujuci ga slavili. Dzebrail, a.s., je na svakom nebu najavljivao Poslanikov dolazak i na svakom je nebu sretao po jednog Bozijeg poslanika i s njim se selamio. Muhammed, a.s., je na (Sidre-tul-munteha) vidio mnoge cudnovate stvari, blagodati Dzenneta, vrste dzehennemskih azaba i drugo. Ali, od silnoga veselja i zelje da vidi ljepotu Plemenitog Gospodara, nije obracao paznju ni na jednu od dzennetskih blagodati. Odatle je nastavio sam, u nuru (svjetlosti). Cuo je škripu pisanja meleka. Prošao je kroz 70 hiljada zastora, a put samo od jednoga do drugog zastora iznosi (traje) 500 godina. Nakon toga, na dušeku zvanom (Refref), sjajnijem od sunca, došao je na Bozije Prijestolje (Arš Ilahi). Tu je izišao izvan materijalnog svijeta i vremena i odveden je na mjesto na kojemu moze razabrati Allahov govor.

Poslanik je Allaha, dz.š., vidio na nacin koji je neobjašnjiv, isto onako kako cemo Ga gledati na Ahiretu. S Njim je razgovarao bez glasa i bez slova, velicao Ga i slavio. Bile su mu ukazane bezbrojne pocasti. Poslanikovom ummetu je tu bilo propisano 50 namaza dnevno, da bi kasnije, na preporuku Musaa, a.s., bili svedeni na pet dnevnih namaza. Prije toga obavljali su se samo sabahski i jacijski namaz, odnosno ikindija-namaz. Nakon ovoga dugog puta, svih ukazanih pocasti i blagodati koje je vidio, Poslanik se vratio u svoju postelju koja se još nije bila ohladila. Sve ovdje navedeno obznanjeno je dijelom u kur’anskim ajetima, a dijelom u hadisima. Iako nije vadzib (obaveza) vjerovati u sve to, ne treba ni odbacivati, pošto time, po ucenju ehlisunnetskih ucenjaka, izlazimo iz okvira ehlisunneta. A oni što ne vjeruju u ajete Kur’ana i Poslanikove hadise postaju nevjernici.

Navest cemo samo nekoliko od mnogobrojnih dokaza koji potvrsuju da je Muhammed, a.s., Sejjid-ul-enbija, odnosno najuzvišeniji od svih pejgambera:

Na Sudnjem danu svi pejgamberi bit ce okupljeni ispod njegovoga bajraka. Allah, dz. š., je svakom poslaniku naredio:

- Ukoliko dostignete vrijeme Muhammedova poslanstva - Meni najdrazeg mesu Mojim stvorenjima, kojega sam izabrao i zavolio - pristupite mu (povjerujte mu) i budite mu na ispomoci.

Svi Boziji poslanici su ovu naredbu prenijeli svojim ummetima.

Muhammed, a.s., je i Hatem-ul-enbija (pecat svih poslanika) i nakon njega nece biti Bozijeg poslanika. Njegov mubarek ruh stvoren je prije svih ostalih poslanika. Pejgambersko mjesto (mekam) prvo je dato njemu, a poslanstvo je upotpunjeno njegovim dolaskom na ovaj svijet. I kada se pred sami Sudnji dan Isa, a.s., s neba spusti na zemlju (u Šamu, Sirija) kao hazreti Mehdi, on ce propovijedati vjeru Muhammeda, a.s., i bit ce pripadnik njegovoga ummeta.

[Zalutala sekta (kadijanije), koji se pojavljuju 1880. godine u Indiji, uz svesrdnu potporu Engleza, lagali su i govorili ruzno o Isau, a.s. Oni nastoje srušiti islam iznutra premda za sebe tvrde da su muslimani. Zapravo, o njima je izdata fetva da nisu muslimani (vjernici). Nazivaju se još i (ahmedije).

U Indiji se pojavila i grupa licemjera i sljedbenika novotarija koji sebe nazivaju (Dzema’atut-tebligijje). Ovu sektu je uspostavio dzahil po imenu Iljas, 1926. godine. Govorio je da su muslimani zapali u dalalet (krivovjerstvo) i da je u snu dobio naredbu da ih spasi. Njihovi predvodnici tvrde da su išcitavali knjige Nezira Husejna, Rešida Ahmeda Kenkuhija i Halila Ahmeda Seharenpurija. Radi varanja muslimana, stalno govore o vrijednostima namaza i dzemata. Mesutim, sljedbenicima novotarija, odnosno onima što su izišli iz okvira (ehli-sunneta) ne prihvaca se ni namaz ni bilo koji drugi ibadet. Oni se, citanjem ehlisunnetskih djela, prvo trebaju odreci novotarija i postati istinski vjernici. Osobe koje pogrješno tumace nejasne kur’anske ajete nazivaju se (ahl-i bid’at) (novotari ili stranputicari, sapık), a ljudi koji ajetima pridaju znacenja koja odgovaraju njihovim podlim i krivim razmišljanjima nazivaju se licemjerima (zindik). Oni na ovaj nacin nastoje promjeniti Kur’an-i kerim i ispravno islamsko ucenje. Englezi - najveci din-dušmani, - su ti koji izmišljaju i poturaju ove ljude i grupacije, podrzavaju ih i troše ogromne novce u nastojanju širenja njihovih nadriucenja. Pripadnici tih grupacija (Teblig-i cema’atcılar), koji su zapali u zamke engleskih kafira govoreci za sebe da pripadaju (ehli-sunnetu) i da obavljaju namaz, zapravo, lazu i varaju muslimane. Oni ce vjecno gorjeti u dnu Dzehennema. Jedan dio njih, sa bradama, velikim sarucima i u dzubetima, citiraju kur’anske ajete, daju im pogrješna tumacenja i time zavaravaju muslimane. A u jednom hadis-i šerifu se kaze: (“Innallahe la jenzuru ila suverikum ve sijabikum ve lakin jenzuru ila kulubikum ve nijjatikum”) (Allah, dz.š., nece gledati u vaša lica i odjecu, nego u vaša srca i vaš nijjet). Pošto knjige u izdanju (Ihlas Vakfa) dokazuju laznost ovakvih stavova, te neznalice (dzahili), u nemogucnosti nusenja adekvatnog odgovora, tvrde kako te knjige ne treba citati jer su, kako navode, lazne i neispravne. Ujedno, najveca karakteristika krivovjernika, licemjera i ostalih din-dušmana je u tome što govore da se trebaju citati istinska vjerska djela i radovi ehlisunnetskih alima. O štetama koje ovakvi ljudi nanose islamu, kao i o tome šta im je odgovorila ehlisunnetska ulema opširno smo pisali u knjizi Faideli bilgiler (Korisna saznanja).]

Muhammed, a.s., je najodabraniji meœu pejgamberima i predstavlja milost (rahmet) svjetovima, tako da se 18 hiljada svjetova okorištava velicinom njegova rahmeta. Ukratko, on je Poslanik svim ljudima i dzinnima. Veliki je broj i onih koji smatraju da je on poslanik i melekima, biljkama, zivotinjama i svim ostalim materijama. Ostali poslanici bili su upuceni jasno odresenim narodima i zemlji, dok je Resul-i ekrem (Muhammed, a.s.) poslan svim svjetovima i svim zivim i nezivim stvorenjima. Allah, dz.š., je sve ostale poslanike zvao njihovim imenima samo se Muhammedu, a.s. obracao rijecima: Moj poslanice, Moj pejgamberu. Od svih mu’dziza koje je Allah, dz.š., dao ostalim poslanicima, dao je i po jednu slicnu Muhammedu, a.s. Nijednome svom poslaniku Allah, dz.š., nije ukazao toliku cast i dao toliki broj mu’dziza kao Muhammedu, s.a.v.s. Samo usmjeravanjem prsta Poslanik je mogao Mjesec razdvojiti na dva dijela, kamenje koje bi uzeo u ruke velicalo je Allaha, dz.š., drveca su mu se obracala sa (Ja Resulallah) i nazivala mu selam, suho drvo po imenu (hannane) glasno je plakalo nakon što bi se Poslanik udaljio od njega, izmeœu njegovih prstiju tekla je cista voda, na Ahiretu su za njega odvojena posebna mjesta zvana: Mekam-i Mahmud, Šefa’at-i kubra, vrelo Kevser, Vesile i Fadile, pocašcen je visenjem Allahove ljepote prije ulaska u Dzennet, on je na svijetu najuzvišenije stvorenje (hulk-i azim), u vjeri je pocašcen blagodatima kao što su cvrsto ubjesenje (jekin), znanje (ilm), strpljivost (sabur), zahvalnost (šukr), beskrajna poboznost (zuhd), moralnost (iffet), pravda (adl), plemenitost (muruvvet), stid (haja), hrabrost (šedzaat), skromnost (tevazu), mudrost (hikmet), dobrocinstvo (merhamet, semahat) i mnogim drugim faziletima (vrijednostima), cime je postavljen iznad svih pejgambera. Niko, osim Allaha, dz.š., ne zna tacan broj mudziza datih Poslaniku. Njegova vjera je derogirala, opovrgla sve prijašne vjere, i ona je najbolja i najuzvišenija. I ummet mu je iznad svih drugih ummeta, pa cak i evlije iz njegovog ummeta pocašcenije su od evlija ostalih ummeta.

(Ebu Bekr Es-Siddik), r.a., najvredniji i najuzvišeniji od svih ljudi koji ce doci nakon Muhammeda a.s., predstavlja Resulullahovog halifu mesu evlijama njegovog ummeta i zasluzio je hilafet više nego ostali i bio je tadz (kruna) svih imama (vosa) i evlija. On je najprije zasluzio deredzu (stepen) hilafeta. Allahovom dobrotom i milošcu, on se i prije objavljivanja islama nije predavao idolopoklonstvu i zaštitio se nevjerstva i krivovjerstva.

[Iz ovoga se moze zakljuciti kolike su neznalice i bijednici oni što smatraju da je Resulullah prije poslanstva bio idolopoklonik.]

Nakon Ebu Bekra najveci mesu ljudima je (Omer bin Hattab), r.a., zvani i Faruk-i a’zam, prijatelj Allahovog prijatelja (Habibullah), zatim dolazi treci Resulullahov halifa (Osman bin Affan), r.a., zvani Zunnurejn, hazna plemenitosti i dobrote, izvor stida, imana i irfana (duhovnosti). Nakon njega je najvrijedniji meœu ljudima Resulullahov cetvrti halifa, vlasnik zapanjujuce uzvišenih svojstava i Allahov, dz.š., lav (Ali bin ebi Talib), r.a.

Poslije njega halifa je postao (hazreti Hasan). U hadis-i šerifu navodi se da je s njim upotpunjen tridesetogodišnji hilafet. (Hasan bin Ali je otrovan u Medini, 669./49. po H.).Zatim, po vrijednosti dolazi (Husein bin Ali), r.a., nur Resulullahovih ociju.

Ove vrijednosti (vrline) oznacavaju posjedovanje veceg broja sevapa - napuštanje zavicaja i voljenih na putu odbrane dina, primanje islama mesu prvima, prije od ostalih, slijesenje Muhammeda, s.a.v.s., u potpunosti, cvrsto vezanje za njegov sunnet i nastojanje proširenja njegove vjere, te sprjecavanje nevjerstva, fitneluka i fesada (nereda).

Iako je hazreti Alija, r.a., postao musliman prije svih ostalih, osim Ebu Bekra, r.a., njegovo primanje islama nije moglo postati uzrokom da i ostali povjeruju, da uzmu pouku i da se kafiri rasture, zato što je Alija, r.a., tada bio dijete bez imetka, te u kuci i na usluzi Resulullahu. Dok je to što su ostala trojica halifa primila islam ojacalo islam., za imami Alija i njegovu djecu (Hasana i Huseina, radijallahu anhum) moze se reci da su iznad Ebu Bekra i Omera El-Faruka, r.a., zato što su oni od Resulullahove mubarek-krvi i zato što su mu najbliza rodbina, ali to ne znaci da su u svakom pogledu bolji i uzvišeniji pošto ove cinjenice nisu dovoljne za takvo nešto. Ovo podsjeca na dogasaj kada je Hidr, a.s., poducio Musaa, a.s., u nekoliko stvari. [Kada bi krvno srodstvo bilo dovoljno da se bude bolji i uzvišeniji, onda bi hazreti Abbas bio bolji od hazreti Alije. Drugo, bez obzira na svoju krvnu bliskost, Ebu Talib i Ebu Leheb su na najnizoj deredzi mesu vjernicima i oni ne posjeduju nikakvih vrlina.] I hazreti (Fatima) je, zbog krvnog srodstva, uzvišenija od hazreti (Hatidze) i hazreti (Aiše), ali uzvišenost po jednom osnovu ne znaci i uzvišenost po svemu. Ulema razlicito govori o tome ko je uzvišeniji od tri navedene osobe. Koliko se moze razumjeti iz Poslanikovih hadisa, sve tri ove zene, uz hazreti (Merjemu) i Firaunovu zenu hazreti (Asiju) (radijallahu teala anhunne edzmein), su najodabranije mesu svim zenama. U hadisu se kaze da je (hazreti Fatima najuzvišenija meœu zenama Dzenneta, a da su Hasan i Husein to isto mesu mladicima Dzenneta). Naravno, to je uzvišenost samo s jednog stanovišta.

Nakon nabrojanih, najodabraniji su ashabi zvani (ašere-i mubeššere. Tu spada deset ashaba kojima je još za zivota obecano da ce uci u Dzennet. Poslije njih dolazi 313 ucesnika bitke na Bedru, pa 700 boraca sa Uhuda i 1.400 osoba koji su Muhammedu a.s. dali prisegu poznatu pod nazivom (bi’at-ur-ridvan).

Mi smo duzni (vadzib) da imena svih Poslanikovih ashaba izgovaramo s poštovanjem i ljubavlju jer su to ljudi koji su na Resulullahovom putu dali zivote i imetke, te mu pomagali. Nikako nije dozvoljeno izgovarati rijeci koje nisu dolicne velicine ashaba. Izgovaranje njihovih imena bez trunke poštovanja predstavlja krivovjerstvo i stranputicu.

Onaj ko voli Resulullaha treba voliti i sve njegove ashabe jer se u jednom hadisu kaze: (“Ko ne voli ashabe ne voli ni mene. Ko njih povrijedi (slomi srce) povrijedio je i mene. Ko mene povrijedi povrijedio je i Allaha, a oni što vrijeœaju Allaha zasigurno ce biti kaznjeni”).

U drugom hadisu Muhammed, a.s., kaze: (“Kada Uzvišeni Allah zeli dobro nekome iz moga ummeta, On mu u srce usadi ljubav prema ashabima”).

Zato se ni slucajno ne smije pomisliti da su ashabi sve to radili sa lošim pomislima ili da bi se docepali hilafeta ili da bi ispunili svoje prohtjeve. Ovakva razmišljanja i suprotstavljanje ashabima vode direktno u munafikluk i propast. Sjedenjem s Poslanikom i slušanjem njegovih mubarek-rijeci, ashabima je iz srca izbrisana svaka potreba za nepodnošljivošcu (te’assub), zelja za materijalnim koristima i ljubav prema Dunjaluku. Oni su spaseni i potpuno cisti od prohtijeva, ljubomore i loših naravi. Pripadnici ummeta koji su svega nekoliko dana sjedili sa Bozijim poslanikom, s.a.v.s., okorištavali su se njegovom lijepom naravi, cistili se i spasavali od zaljubljenosti u ovaj svijet. Kako se onda, uopce, moze zamisliti da ashabi - ljudi koji su Poslanika voljeli iznad svega, zrtvovali sve za njega i naslasivali se u razgovoru, duševnoj hrani s njim - nisu mogli postici isto? Jasno je, dakle, da su ti velikani cistiji od svakoga. Zar ikako prilici poistovjecivati njihove posebnosti (karakteristike) s nama - osobama iskvarenih namjera i govoriti da su se oni zalagali za zadovoljenje svojih poroka? Zar ljudi koji tako nešto govore i koji ispoljavaju neprijateljstvo prema casnim ashabima nikako ne razmišljaju o tome da time postaju i neprijatelji Resulullaha? Napad na njih je i napad na Resulullaha. Zbog toga su vjerski velikani (ucenjaci) rekli da onaj ko ashabe ne smatra velikima i ne ukazuje im poštovanje nije povjerovao Resulullaha. Bitka oko deve i ona na Siffinu nisu dovoljan razlog da se ashabi napadaju. Postoje vjerski razlozi zbog kojih nisu loši, cak i zarasuju sevape, svi oni koji su se u ovim bitkama suprotstavili hazreti Aliji. Na primjer, u jednom hadis-i šerifu se kaze: (“Mudztehid koji pogrješi ima samo jedan sevap, a onaj koji dose do ispravnog rješenja ima dva ili deset sevapa. Jedan sevap je to što cini idztihad, a drugi je što je pronašao ispravno rješenje”).

Tako i suprotstavljanja, prepirke i inat izmeœu ovih vjerskih velikana nisu bili radi neprijateljstva meœu njima vec su to bili idztihadski razlozi. Zato što su zeljeli izvršavanje islamskih odredbi. Svaki ashab je bio mudztehid. [Na primjer, u hadisu, zabiljezenom na 298. strani knjige (Hadika), stoji da je Amr ibni As bio mudztehid.]

Svaki mudztehid je duzan slijediti zakljucke do kojih je došao svojim idztihadom, pa cak i u slucaju da njegova rješenja nisu sukladna sa rješenjima drugih, od njega vecih mudztehida. Nije dozvoljeno da slijedi tusi idztihad (tusa rješenja). Ebu Hanifini ucenici Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani, kao i Šafijini ucenici Ebu Sevr i Ismail Muzeni u mnogim pitanjima nisu slijedili svoje ucitelje. Za nešto što su njihovi ucitelji karakterizirali haramom, oni su rekli da je halal, i obrnuto. Zato se za njih ne moze reci da su pogriješili i da su loši. Zapravo, nema nikoga ko tako misli jer su i oni, kao i njihovi ucitelji, bili mudztehidi.

Jasno je da je naš Alija, r.a., bio odabraniji i veci alim od Muavije i Amra ibni Asa. Imao je veliki broj svojstava koje ga uzdizu iznad njih. I njegov idztihad je bio znatno jaci i pragmaticniji. Ali, pošto su i njih dvojica, kao i svi ostali ashabi, bili mudztehidi nije im prilicilo (bilo dozvoljeno) da slijede idztihad velikog imama hazreti Alije. Oni su bili primorani ravnati se po svom idztihadu.

Pitanje: U bitkama oko deve i na Siffinu mnogi ashabi muhadziri i ensarije bili su uz hazreti Aliju, slijedili ga i pokoravali mu se. Znaci, i pored toga što su i sami bili mudztehidi, našli su za shodno da slijede hazreti Aliju. Iz ovoga se zakljucuje da je slijesenje hazreti Alije bilo obaveza (vadzib) i mudztehidima. Šta biva ako se kaze da su oni morali usuglasiti svoje idztihade koji se nisu slagali s njegovim idztihadom?

Odgovor: Oni što su slijedili hazreti Aliju i borili se zajedno s njim, nisu to radili kako bi svoj idztihad usuglasili s njegovim. Oni su morali slijediti idztihadska rješenja imama Alije zato što su njihova bila slicna i bliska Imamovim rješenjima. Isto tako, bilo je i mnogih ashaba sa razlicitim idztihadom od hazreti Alije, a imali su obavezu boriti se uz njega. U tom slucaju, postojale su tri vrste idztihada ashaba: Njihov jedan dio davao je za pravo hazreti Aliji i njima je bilo vadzib slijediti ga. Drugi su smatrali da su u pravu oni što se bore protiv hazreti Alije, r.a. Treci su tvrdili da se nijednoj strani ne treba prikljuciti i boriti se zajedno s njima. Njihov idztihad ih je obavezivao na neukljucivanje u borbu. Normalno je da su sve tri strane, na neki nacin, bile u pravu i da su zaradili sevape.

Pitanje: Ovo što je kazano pokazuje da su bili u pravu i oni što su se borili uz imami Aliju, r.a. I ehlisunnetska ulema tvrdi da je hazreti Alija bio u pravu, a da su njegovi protivnici pogriješili, ali da je i njima oprošteno, odnosno da su i oni zaradili sevap. Kako se to objašnjava?

Odgovor: Vjerski velikani poput imami Šafia i Omera bin Abdulaziza smatraju da nije dozvoljeno za nijednog ashaba govoriti da je pogriješio, jer je to neispravno. Mi bi, inace, trebali cuvati jezike od kvalifikacija djelovanja starijih u smislu: bio je u pravu, nije bio, ispravno je ili neispravno postupio, svisa nam se ili ne svisa itd. Cak i kada ozbiljni ucenjaci, objašnjavajuci dogasaje i navodeci dokaze, govore da je hazreti Alija bio u pravu, a njegovi protivnici u krivu, oni time, zapravo, hoce reci da bi i sam hazreti Alija shvatio kako i suprotna strana ima pravo na svoj idztihad da je bio u situaciji direktno razgovarati s njima. Napose, i hazreti Zubejr bin Avvam je u Bitki oko deve u pocetku bio protiv hazreti Alije. Ali, nakon što je bolje prostudirao dogasaje, promijenio je svoj stav i odustao je od borbe.Dakle, na ovaj nacin treba razumijevati rijeci ehlisunnetskih alima. Ne treba i nije dozvoljeno smatrati da su samo hazreti Alija i ljudi oko njega bili na putu istine, a hazreti Aiša i ashabi sa suprotne strane na neispravnom putu.

Sukob ashaba u dva navedena slucaja bio je samo po pitanjima šerijatskih propisa dok im u temeljnim nacelima vjere mišljenja (idztihadi) nisu proturjecna. Pojedinci sada napadaju Muaviju i Amra ibni Asa (radijallahu anhuma) i prema njima se odnose bez ikakvog poštovanja. A ne shvacaju da omalovazavanje ashaba znaci i omalovazavanje Resulullaha, s.a.v.s. U knjizi (Šifa-i šerif) stoji da je imami Malik ibni Enes rekao: “Ko se vulgarno izrazava i ponizava Muaviju ili Amra ibni Asa (Muavija bin Ebu Sufjan je umro 680./60. po H., u Siriji, a Amr ibni As 663./43. u Egiptu), zapravo, sam sebe opisuje, takve rijeci najviše njemu prilice”.

Neka nam Allah, dz.š., ispuni srca ljubavlju prema Poslanikovim ashabima. On (Allah dz.š.) voli iskrene i ustrajne u vjeri, a ne voli munafike i prevarante.

[Za ljude koji spoznaju vrijednosti i vrline Resulullahovih ashaba, koji ih sve vole, ukazuju im poštovanje i koji slijede njihov put kaze se da pripadaju ehli-sunnetu. Oni koji govore da vole samo pojedine ashabe, a ostale da ne vole nego ih omalovazavaju i ne slijede njihov put, nazivaju se (šijama) ili (rafizima). Rafiza ima najviše u Iranu, Indiji i Iraku, dok ih u Turskoj nema nikako. Pojedini od njih, radi varanja ispravnih vjernika (alevija), sebe predstavljaju (alevijama). Meœutim, (alevi) oznacava muslimana koji voli hazreti Aliju, r.a. Da bi se nekoga voljelo treba slijediti njegov put i voljeti one koje on voli, a da navedene osobe vole hazreti Aliju slijedili bi njegov put i voljeli bi sve casne ashabe kao što ih je volio i hazreti Alija. Imami Alija, r.a., bio je savjetnik i bliski suradnik drugog halife hazreti Omera, r.a. Vjencao ga je sa Ummi Kulsumom, kcerkom hazreti Fatime. O hazreti Muaviji na hutbi je rekao: “Naša braca su se odvojila od nas. Oni nisu kafiri ni fasici (veliki griješnici). Oni su to ucinili zbog svojih idztihada”.

Kada je ashab Talha, koji se borio protiv njega, poginuo, hazreti Alija je obrisao zemlju s njegova lica i kao imam klanjao mu dzenazu.

Allah, dz.š., u Kur’anu kaze (da su muslimani braca), a posljednji ajet sure Feth govori o tome da su se (casni ashabi mesusobno voljeli). Zato nepoštivanje samo jednog od ashaba, a pogotovu ispoljavanje neprijateljstva prema njemu, istovremeno znaci i nevjerovanje u Kur’an-i kerim. Ehlisunnetska ulema je dobro razumjela vrijednosti i vrline casnih ashaba (radijallahu teala anhum edzmein) i propisala da ih sve treba voljeti. Time su vjernike spasili od katastrofe.

(Haridzijama) se nazivaju osobe koje ne vole ehl-i bejt, tj. hazreti Aliju i svo njegovo potomstvo i soj. Danas se oni nazivaju i (jezdije). Njihovo vjerovanje i poimanje vjere je toliko iskvareno da nema veze sa islamom.

Osobe koje govore da vole sve casne ashabe, ali koje nisu na njihovom putu i koje za svoja iskrivljena mišljenja tvrde da su na tragu puta ashaba, nazivaju se (vehabije). Njima se ehlisunnetski alimi, velikani tesavvufa i šije ne sviœaju i zato ih i napadaju. Samo sebe smatraju pravim muslimanima. Oni koji njima ne slice nazivaju mušricima (mnogobošcima) i govore da su im dozvoljeni (halal) njihovi zivoti i imetci. Oni islam (vjerovanje) svode na vlastita tumacenja nassa (teksta) Kur’ana i hadisa. Negiraju mnoge šerijatske norme i Poslanikove hadise. Ulema svia cetiri mezheba argumentirano biljezi u svojim djelima da su vehabije izišle iz okvira ehli-sunneta, zapali na stranputicu i da islamu nanose ogromne štete. Šire informacije mogu se naci u djelima na turskom jeziku: (Kiyamet ve Ahiret) i (Se’adet-i Ebediyye), na arapskom jeziku: (Minh-tul-vehabijje), (Et-Tevessul-u bin-Nebi) ve (bis-Salihin) i (Sebil-un-nedzat) i na perzijskom jeziku: (Sejf-ul-ekber). Ove i mnoge druge knjige koje odbacuju stavove sljedbenika novotarija objavila je istanbulska izdavacka kuca (Hakikat Kitabevi). U trecem poglavlju knjige (Ibni Abidin) (Muhammed Emin ibni Abidin je umro u Siriji 1836./1252. po H.) kao i u poglavlju o nikahu knjige na turskom jeziku (Nimet-i islam) otvoreno je napisano da su vehabije na stranputici. Jedan od vojskovoœa sultana Abdulhamida Drugog, Ejjub Sabri-paša u svojim djelima (Mir’at-ul-haremejn) i (Tarih-i vehhabijjan) kao i Ahmed Dzevdet paša u sedmom poglavlju svoje knjige o historiji, opširno tretiraju vehabije. Vehabijama i Ibni Tejmijji opsezne odgovore daje i Jusuf Nebhani u knjizi (Ševahid-ul-hakk), štampanoj u Kairu na arapskom jeziku. Pedeset stranica ove knjige u originalu uvršteno je u knjizi (Islam alimleri ve vehabiler), štampanoj 1972. godine u Istanbulu.

Ejjub Sabri-paša, rahimehullahu teala, kaze: “Vehabizam se pojavio 1791./1205. po H., na Arapskom poluostrvu, krvavom i represivnom revolucijom”. Egipcanin Muhammed Abduhu bio je jedan od onih što su putem knjiga htjeli proširiti vehabizam i izvanmezhepsko ucenje. Abduhu je otvoreno govorio da mu je uzor Dzemaluddin Afgani (umro 1897. godine), lider kairske masonske loze. Abduhuova djela su se u doba reformi (ittihad) prevodila na turski jezik i poturala se omladini kao mišljenja, kako se govorilo, naprednog mislioca, vrijednog reformiste i velikog islamskog ucenjaka. Ovakav fitneluk zustro su podrzavali i din-dušmani, koji su se predstavljali kao vjerski velikodostojnici i govorili lijepim rijecima o islamu, a, zapravo, cilj im je bio srušiti i islam i ehli-sunnet. Abduhua su uzdizali do nebesa do nebesa, a velike ehlisunnetske alime i osnivace i imame mezheba nazivali dzahilima. Mesutim, potomci onih koji su za islam proli